Tekst: Slobodan Šnajder
Snatrenje
(…)
Osnovna tema Bauhausa jest, po intenciji, velika foucaultovska tema dijaloga ludila i uma. Na atlasu ludila nema provincija; možda je baš to ono što je u ludilu ludo. Prema stanju stvari koje opisuje Bauhaus, u trenucima pojačane društvene represije, ludilo će samo potražiti azilantske uvjete kako bi se taj razgovor nastavio. U stvari disput je posve permanentan; on traje čak i u aktualnoj, a tako rječitoj posvemašnjoj šutnji oca antipsihijatrije – Davida Coopera. Taj je razgovor otud nešto što se ima obaviti, bez obzira na neprijateljske uvjete. U trenucima posvemašnjeg odustajanja od „ortopedije uspravnog hoda“ (Bloch), ljudi koji pojačano misle, i.e. luđaci, shizofreni, potražit će nove uvjete za kontinuum utopije bez koje oni ne mogu. Može li bez nje društvo? Dvojim. Cijena koju društvo ima platiti za ovo izmicanje takozvanog ludila jest doduše učvršćenje institucija ( u Jugoslaviji se to zbilo kombinacijom visoke pedagogije i prilično prizemne politike), ali njihova nova čvrstoća zapravo je okoštalost, nesposobnost za promjene; društvo naglo stari. „Pogledaj kroz prozor“ rekla je učiteljica Ivanu „i opiši stvarnost socijalizma!“ Bistro dijete je to učinilo; i potom otišlo u posjet azilu da bi se raspitalo o nekom višku smisla, iznad „postale ljudske svijesti“, koji mu je, u svakodnevnom pogledu kroz prozor, toliko nedostajao. Da bi se zatim dao u potragu za svojom Silfidom, koja mu se, objektu „umjetničke pedagogije“ javlja onako kako ju je opisao npr. Charles Nournit a koreografirao August Bournonville (1805–1879) u romantički pojmljenim škotskim gudurama.
Nedostatak koji Ivan konstatira jest nemeza prognane utopije. Ljudi koji u mojoj drami pojačano misle, i za uzvrat dobivaju zaštitnu dijagnozu (koja društvo štiti od njih i njih od društva) uzimaju za ovu utopiju ime Walter Gropiusova pothvata (1919–1933), što su ga okončali nacisti akcijom u kojoj nije sudjelovalo više od dvije stotine policajaca. Gropius je sanjao o das neue Bau der Zukunft (novoj Zgradi budućnosti), kao što je sanjao o „totalnom teatru“, u struji Piscatorovih istraživanja. Moglo bi se možda pomisliti da su čelik, beton i staklo „američkog sna“ ozbiljenje Bauhausa – naravno, kao što je znao Shakespeare, “tvar od koje su snovi“ sasvim je drugačije kakvoće i nema imena. Držim naime da ključne Bauhausove ideje imaju i društveno – prevratnički smisao, a ne tek zanatsko – tehnologijski: tako se ovaj san uzima ovdje u obzir u svom najvišem smislu.
Ometena utopija osvećuje se, rekao sam, svojim izostankom. Naravno, njezina nemeza, premda u sasvim drugom smislu, pogađa i one koje ona odabere, i to iz tog istog razloga. Godina 1968. po mom je sudu zato tako silno važna jer ukazuje na zaista velik a neuspio pokušaj da se jedna europska generacija politički i kulturno rodi.
(…)
Tako je navlastita tema drame Bauhaus pokušaj zadobivanja dubine historijskog polja, na stvari konstrukcije povijesnog subjekta.
(…)
Naoko, tema Bauhausa je jedna obiteljska tragedija. No ako se osmotri bliže, vidjet će se da je čvrstina ove obitelji optička iluzija i da su svi antagonisti drame njezini članovi (Primarijus je Vaterprinzip), i da su svi spram nje osamljeni.
(…)
Tako dolazimo do još jedne od osnovnih tema Bauhausa: do teme Izlaska. Izlaska iz logora unutrašnje koncentracije. Opet: rođenja historijskog subjekata za svijet, i za nas. Kako bi ono, to rođenje, mislim, čisto i bezgrešno? Ono nosi svoju opasnost i rizike.
Prema tome: Hoćemo li?
Slobodan Šnajder
Praizvedba: 18. siječnja 1990.
