Tekst: Jelena Kovačić / Tim B.A.D. / Franz Xaver Kroetz
Tri nezaboravne pripovijesti o ratu i miru u okviru promišljanja obiteljskih odnosa.
JANJE
Ova predstava posvećena je Zagrebačkom kazalištu mladih, točnije maloj dvorani Miško Polanec zvanoj Janje i jednom trenutku u vremenu koje službena povijest obilježava kao jedno od najvećih krvoprolića u povijesti ratova koji je zauvijek promijenio sliku Europe, ne samo teritorijalno, već i duhovno. Rad na njoj krenuo je od pitanja što se 1914. godine nalazilo na prostoru današnjeg ZKM-a. Tražeći odgovor na to pitanje najprije smo se obratile povjesničarima, oni su nas uputili u državni i gradski arhiv. A tamo su nam se neprestano otvarali novi tragovi koji su nas sve dalje i dalje vodili u pokušaj rekonstrukcije tog prostora i vremena. Na neki način predstava je postala i odgovor na pitanje imaju li prostori svoja sjećanja i ostavljaju li ljudi koji u njima borave svoje tragove.
Predstava „Janje“ pokušava pratiti neke pronađene tragove, složiti cjelinu od detalja nekih osobnih povijesti, anonimnih života o kojima je nemoguće čitati u udžbenicima. U njenim temeljima stoga leži faktografija, imena, neki datumi, kao prva stepenica u pokušaju rekonstrukcije, ali istovremenoi nemogućnost rekonstrukcije pogleda, rečenice, misli, osjećaja, svega onoga što se neuspješno opire zaboravu. Iako se bazira na dokumentarnim materijalima, njena priča danas više nema svjedoka, njena je istina tek slutnja jednog vremena koje ne želi biti zaboravljeno. Predstava „Janje“ neprestano balansira na granici fikcije i dokumentarizma, njena je istinitost krhka. Ne zanimaju je konkretni datumi niti povijesne istine, već sama pokušava rekonstruirati ljude koje okuplja samo jedna činjenica: da su se 1914. godine našli u istom prostoru u kojem danas sjedi publika ZKM-a. Upravo u toj činjenici, činjenici dijeljenja istog prostora događa se jedan sasvim specifičan susret s poviješću.
Jelena Kovačić, dramatičarka i redateljica Anica Tomić
KOKOŠ
Prvi svjetski rat u kontekstu Sarajeva manje nas je zanimao kao skup povijesnih činjenica, a više kao niz toposa koji povezuju ratove protekloga stoljeća. Umjesto romantičarske evokacije rata, težište predstave je na slikama gladi, sebičnosti i nasilja, kao nusprodukata instinkta za preživljavanjem. U istraživačkom procesu prikupljena je arhivska dokumentarna građa koja se prvenstveno odnosila na informacije direktno vezane za način na koji rat bitno mijenja život jedne zajednice, kako na društvenom, tako i na ekonomskom planu. Pozivi na regrutacije, svakodnevni izvještaji o cijenama na tržnici i stanju na ratištu, uputstva za mjere zaštite u slučaju zračnog napada – samo su neki od dokumenata koji su nam pomogli u približavanju tadašnjim životnim okolnostima.
Narativna struktura predstave nadahnuta je motivima iz romana „Velika bilježnica“ spisateljice Ágote Kristóf, jednako kao i minimalistički pristup gradnje situacija i dijaloga. Na osnovu toga su osmišljene i situacije za glumačke improvizacije, iz kojih je nastao obiman dramski materijal po kojem je strukturiran i raspisan tekst predstave.
Bilo nam je važno preispitati, i ako je moguće, subvertirati okvir (produkcijski, konceptualni) u kojem predstava nastaje i prezentira se. Prije svega, izbjeći postmodernističku paradigmu obitelji kao žrtve nemilosrdne povijesti. U predstavi je obitelj itekako prisutna, ali kao monstruozna, nemoćna i u biti pervertirana zajednica. Povijest i rat se u početku pojavljuju kao prirodne sile koje prijete ulaskom u njihov privatni prostor, da bi se na kraju ispostavilo kako se u tom prostoru ti procesi ne samo prelamaju, već i nastaju.
Druga bitna stvar bila je odgovoriti na pitanje kako (i zašto?) tematizirati prošlost (već daleku?), pritom govoreći o našem vremenu. Formalno-narativni eksperiment kao metateatarska nadogradnja odgovora na to pitanje proizašlo iz promišljanja uloge kazališta u prošlih stotinu godina, od naturalističkog teatra, preko građanskog kazališta kao voajerističkog prozora u intimu likova realističke psihologizacije, do teatra participacije publike. Na taj način prošlost se priziva da bi progovorila o sadašnjosti, a medij postaje poruka, mcluhanovski rečeno.
Od Prvog i Drugog svjetskog rata, pa do ratova 90-tih, povijest 20. i 21. stoljeća na prostoru popularno zvanom „Balkan“, često se svodi na dvije vremenske odrednice – ratno i postratno doba. U svakom postratnom periodu, znanom i kao mir, česte su tendencije revidiranja povijesti i relativiziranja uzroka i posljedica rata. Danas, kada već uveliko živimo neoliberalni kapitalizam, u kojem se historija često postmodernistički svodi samo na ličnu interpretaciju događaja, postaje važnije nego ikad reći istinu. Našu istinu.
Drama Team B.A.D. (Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić, Dario Bevanda)
ORAO
Gdje je mjesto ratnih vojnih invalida u miru?
Imaju li pravo na normalan život?
Treba li im uopće realan život?
Oni koji ne mogu biti korisni – u miru – bit će prije ili kasnije marginalizirani.
Mi ovdje pratimo agoniju njihove marginalizacije, taj postepeni proces zatvaranja vrata, osuđenost na dovršen i nekvalitetan život.
Vidimo njihovu agoniju, jer oni imaju želje kao i ranije, a ne mogu ništa dobiti jer ih čak ni njihovi najbliži ne gledaju istim očima.
Kroetz ogoljuje ljudske odnose do srži, i ljubav i obiteljske odnose svodi na puku ekonomiju. Surovost izražena kod onih koji mogu i nemoć kod onih koji ne mogu kod Kroetza je dovedena do krajnjih granica. Iz tog beznađa, rađaju se zločini iz crne kronike kakove viđamo svakoga dana.
Ana Tomović, redateljica
Premijera: 5. 12. 2014. – Ratno pozorište Sarajevo, BiH
Premijera: 15. 1. 2015. – Beograd, Srbija
Premijera: 23. 1. 2015. – ZKM, Zagreb, Hrvatska
