Po motivima romana Miroslava Krleže Zastave
Nastanak romana Zastave
1962. – Čim su se u trećem broju Foruma pojavile Zastave, počeli su se tražiti ključevi za pojedine likove tog romana. Nagađalo se da je glavni lik umnogome sam autor, da Joja ima karakteristike Cesarca i Đuke Cvijića, itd. Naročit je interes pobudio lik Ane Borongaj i posve je prirodno da se u toj kulturnoj igri križaljki i zagonetki pokušalo odgonetnuti tko se krije iza lika koji je u romanu stalno prisutan, ali se faktički kao lik javlja relativno kasno. Proširilo se nekoliko hipoteza, ali je najuvjerljivija ona koja ističe da je daleki prototip Ane Borongaj poetesa Ana Lesnaj, s kojom je Šinko bio u kontaktu kad je u Beču godine 1920. pokrenuo jedan novi književni časopis. Ana Lesnaj bila je izuzetno zanimljiva dama, slavna žena, udata za poznatog mađarskog sociologa. Kasnije je otišla iz Budimpešte, posjećivala literarne kružoke Beča i Srednje Europe, aktivno surađivala u Šinkovom časopisu. Napokon je napustila Europu i udala se u Sjedinjenim Američkim Državama za nekog slikara. Prva knjiga Zastava donijela je Krleži NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine.
1964. – U časopisu Forum izlazi dio druge knjige, te treća knjiga i dio četvrte knjige Zastava.
1965. – U istom časopisu objelodanjen je dio četvrte knjige Zastava.
1968. – Od siječnja do prosinca objavljena je u Forumu peta knjiga Zastava, a Krleža se u prosincu zaustavio na polovici šeste knjige. Smatra da bi Zastave trebale logično završiti godinom 1941. “Najnormalniji put od Kalvarije Kamila Emeričkog bio bi da kroz Sedmu, Osmu i Devetu knjigu produži svoju Kalvariju sve do 1941, i da ga na koncu dotuku. To bi bio jedino logičan epilog Devete, ne Simfonije, nego Knjige.”
(Fragmenti dnevnika iz godine 1961, 1968, 1969, Forum, 1973. str. 332)
1969. – Nastavlja pisati šestu knjigu Zastava: Kamilo u Budimpešti
Izvor: Stanko Lasić, Krleža, kronologija života i rada, Zagreb, 1982.
Roman Zastave tiskan je u cijelosti u pet svezaka g. 1976. u nakladi NIŠP Oslobođenje u Sarajevu.
Kad bi čitalac razmišljao o tome koja bi Krležina proza bila najprikladnija za scensko uprizorenje, vjerojatno nikad ne bi došao na Zastave . Za taj golem, težak i hermetičan roman u kome koncepti posreduju ljude – a ne obratno – bilo bi eufemizam reći da predstavlja teatarski izazov; pogotovo zato što je uprizorenje Zastava već od samog početka po svom predlošku, veličini, tipu i karakteru bilo osuđeno na to da postane kulturni događaj. S druge strane, nikad nije bilo boljeg vremena za igranje Zastava, od današnjeg. Pasionirani krležijanac Georgij Paro, koji je do Zastava vjerojatno došao i po liniji svoga dugotrajnog i intenzivnog bavljenja Krležom, u ovom je slučaju imao i jako dobar osjećaj za timing. Unutarnja nelogičnost Krležinih Zastava – mračnog romana ideja u kojem padaju sve političke iluzije osim jedne – na izvjestan je način ispravljena u Parovim Zastavama. Kada na sceni pada crvena zastava sa srpom i čekićem, zapravo, gledamo logičan završetak romana, završetak koji Krleža iz nekog razloga nije želio ili mogao napisati.
“Gospodine Paro, čini se da ste uvijek voljeli postavljati na scenu Krležu, kojeg je tek trebalo obraditi za upotrebu; ili prozu, ili kad se već radilo o dramama, onda nescenične i teške drame kao što je Kristofor Kolumbo ili Aretej. Kako to da se niste opredijelili za Krležin klasični, glembajevski teatar, nego za teži put dramatiziranja proze?”
” Ako izuzmem dramu U agoniji koju sam radio sredinom šezdesetih godina, točno je da se uglavnom nisam bavio glembajevskim teatrom. Nakon toga sam na Dubrovačkim ljetnim igrama, ranih sedamdesetih, postavio Areteja i Kolumba, a poslije toga su slijedili Put u raj, Banket u blitvi i sada Zastave. Kad to sam gledam, uistinu ste u pravu, više sam se bavio Krležinim manje poznatim, manje klasičnim djelima ili dramatizacijama, a nisam se toliko doticao njegova najpoznatijeg i po mišljenju mnogih teatrologa, najvrednijeg opusa, Glembajevskog ciklusa. Kad sam postanem svjestan te činjenice, onda moram zaključiti da to nije bilo slučajno. Da taj interes ima neki kazališni razlog, koji je svakako u tome što u nekom odmjeravanju teatra i dramske literature često zna jaka dramska riječ porobiti teatar, tj. uvjetovati ga već unaprijed, ili pak teatar dovesti u priliku da, u želji da se othrve jakoj dramskoj riječi, ide u neopravdana i radikalna rješenja kako bi pošto-poto dokazao svoju autonomnost. Ali u slučaju manje savršenih dramskih djela, ili dramatizacija teatar je slobodniji da intervenira, ima više prostora za svoju kreativnost i autonomni izraz. Vjerojatno je to glavni razlog zašto sam i ja posegao upravo za takvim Krležom.”
Iz intervjua s Georgijem Parom, Danas, 19. 2. 1991.
Premijera 11. i 14. siječnja 1991.
