Tekst: Miroslav Krleža
U jednoj noći koju bilježi drama govorilo se mnogo o politici i slikarstvu i još više je toga ostalo nedorečeno u krležijanskoj potrebi da se upravo u jednoj noći obuhvati svijet i ispiše njegova tragičnost. Od tada se svijet nije mnogo promijenio, pukotine, prorezi ili rane su postale možda uočljivije, mjera tragičnosti slična ili ista.
Radnja jedine Krležine komedije događa se jedne karnevalske noći. Godina je 1925. i Europa se pokušava snaći u razdoblju između dvaju svjetskih ratova koji će zauvijek izmijeniti njezine izglede, te je učiniti tragičnim mjestom povijesnoga viška i onih zločina što se uvijek odupiru zaboravu. Europa je to koja broji svoje žrtve i najavljuje nove, slušajući glasove što dolaze s drugih obala, nespremna za iskljupljenja u ponavljanju uvijek istih pogrešaka. Europa koja se zabavlja po salonima uz zvukove sentimentalne glazbe što prati frojdističke eskapade slomljenih živaca aktera nekih potrošenih drama u vremenu čija se lakoća mjeri kataklizmičkim minutama.
Danas je ta ista Europa zatečena nekim drugim ili možda istim porazima, umorna od raznih kriza, ekonomskih i onih mnogo gorih moralnih, od kojih se ne uspijeva skloniti niti iznaći neko misaono rješenje koje bi nas kolektivno osobodilo statusa gubitnika. Ili koje bi ponudilo nadu i vratilo u opticaj termine kao što su ponos, hrabrost, srčanost, pravednost, čast i dostojanstvo. Europa koja bi se borila za nas i za naše autentično mišljenje, u onom jedinstvu koje zagovara, ali koje ne uspijeva ostvariti rastrgana i izlomljena u nemoći da nam ponudi spas zakašnjenog heroizma ili, ako ništa, barem sigurnost stabilnog svijeta.
U toj Europi devedesetak godina kasnije zatičemo Krležine akademske slikare, veleindustrijalce, bivše savjetnike kod carskih i kraljevskih austrugarskih poslanstava i njihove supruge zaigrane nekom igrom nedvojbeno starijom od stotinu godina. Psihoanalitičari bi zasigurno lako dijagnosticirali njihove neuroze, teatar mnogo teže. Jer teatar je ovdje prostor njihova erotska pluralizma i neuslišanih žudnji, rastresene seksualnosti u izgubljenom savršenstvu, u dimenziji gubitka što proizlazi iz neprestane požude koja se upravo zato što se ne može ostvariti iznova vraća i čini ih vječitim krivcima i vječitim žrtvama. Teatar najčešće ne nudi razumna rješenja. I nisu oni vođeni strastima, nego su strasti vođene njima, stoga se i ne mogu kontrolirati. U jednoj noći koju bilježi drama govorilo se mnogo o politici i slikarstvu i još više je toga ostalo nedorečeno u krležijanskoj potrebi da se upravo u jednoj noći obuhvati svijet i ispiše njegova tragičnost. Od tada se svijet nije mnogo promijenio, pukotine, prorezi ili rane su postale možda uočljivije, mjera tragičnosti slična ili ista. Za nas je Leda pokušaj da iznova uđemo u dijalog s Krležom i sa svijetom.
Dubravka Vrgoč
Premijera:
Međunarodni festival Kotor Art: 20. svibnja 2012.
Kraljevsko pozorište Zetski dom: 25. listopada 2012.
Zagrebačko kazalište mladih: 23. studenoga 2012.
Produkcija:
Zagrebačko kazalište mladih, Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje i Međunarodni festival Kotor Art, Kotor, Crna Gora
