Tekst: Christiane F. / Kai Herman / Horst Rieck
Zapisi s proba
Ne smeta mi kad vičete na mene, svi vi, jer i to je na kraju ipak samo meni posvećena pažnja, a to se tako rijetko događa, ali me ne plašite pitanjima o budućnosti i sakrijte od mene te poglede zbog kojih se osjećam kriv što želim biti prihvaćen bez obzira na to što još ne znam tko sam. Želim barem jednom negdje biti dobrodošao. I neka mi netko pokaže konačno kako je u redu voljeti sebe, jer ja to još ne znam...
Znam što su me do sada učili:
- živi zdravo - živi poluživot
- čini samo ono što se o tebe očekuje
- poštuj i boj se autoriteta
- budi dobra curica ili dečko
- srami se jakih emocija
- objektivne probleme potiskuj
... Nisu mi pokazali kako je u redu voljeti sebe, kako se hoda ulicom velika i čista srca, kako se ljudima koji ti dolaze u susret bez srama možeš nasmijati i reći dobro došli!
Ne govorite što mi nije činiti! Ne govorite što ne smijem ako ćete lagati o onome što je dobro za mene, a znam da svi lažete jer ne vidim da ste i sami sretni... bolje me samo volite, umjesto sve te priče.Možda bi i sami, ako uvjerite mene, mogli u sve to povjerovati...
Daj, samo me voli.
Kakve sve ovo veze ima s drogom? Možda još nikakve. Droga, jest često smrt, i to više stvarno nije nova stvar. Ali, koliko ste sigurni da je ono što većina nas živi uopće život.
Dinko Paleka
Uhvati ritam!
Još kasnih osamdesetih vidio sam i ja berlinski kolodvor ZOO, u svom njegovom dvojbenom sjaju, kako ga je zauvijek fiksirala četrnaestgodišnja djevojčica umotana u pseudonim Christiane F.: dječja “štajga”, toaleti u koje se, premda su javni, ne ulazi bez zebnje, ljudi koji spavaju u kartonskoj ambalaži, dakle, beskućnici – Nijemac ih krsti obdachlose – beskrovnici. Svakako, oni koji su bili izručeni jednoj mračnoj sili, te su kao takvi bili objekti u rasponu od javne skrbi “socijalne države” do na linč spremnog javnog mnijenja. Negdje od tog se vremena i Hrvatska trudi uhvatiti ritam – na dobro, i na zlo. Po svemu izlazi da u ovom potonjem imamo više uspjeha: dramatično rastući broj ovisnika jedan je od aspekata u kojemu uspješno “lovimo” razvijeni svijet. Svi drugi aspekti bili bi nam miliji.
Grad je Berlin u međuvremenu raselio svijet dealera i njihovih potrošača, umio je i “uljudio” kolodvor ZOO na njemački način, a “svijet mraka” potisnut je tamo gdje je danas margina. U ovom potiskivanju ima mnogo simbolike: razvijeni svijet želi potisnuti ove svoje “otpatke” tamo kamo inače sprema raznovrsni otpad – u dublje slojeve podsvijesti, između ostaloga. Onda “otpad” uđe natrag na školski prozor, ili u dječju sobu vlastitog djeteta. Potiskivanje ne daje rezultate, naprotiv. I mi se s njim moramo suočiti.
Christiane F. u svojoj dnevničkoj prozi, i u slijedu nje Kovačevićeva predstava u našem kazalištu, pokazuju kako veliku cijenu traže trenutni dobici koje droga nudi, te kako se ono što čini odlukom iz slobode promeće u krajnju neslobodu. Nju zovemo ovisnošću, određujemo potom da ima neka mračna sila kojoj se ovisnik predaje, i, budući da je ona mračna, okrećemo glavu. Da se u svakom pojedinačnom slučaju radi i o neuspjehu društva koje se rasipa u temeljima, o tome mislimo nerado. No proza Christiane F. bavi se, preciznije, još nečim: Ona pokazuje kako svijet tzv. odraslih iskorištava ovisnost ovisnika, u onom aspektu u kojem su oni uopće tržišno iskoristivi: dječja prostitucija barem je tako krupan planetarni problem kao terorizam. Kemija ovisnosti mijenja se (nažalost usavršava) iz dana u dan, kemijski rat koji ovisnik vodi protiv sebe samoga sve je brutalniji. No onaj temeljni društveni odnos – koji se može smatrati pojačanom metaforom svekolikog izrabljivanja – jedan je te isti. U tom aspektu roman Christiane F. ne samo da nije zastario, već smo ga naprotiv upravo sustigli, trčeći svoju trku s razvijenim svijetom: Nema nijednog od naših većih gradova, od Splita, Rijeke, Pule, do Zagreba, koji danas ne bi imao svoj kolodvor ZOO. Ako ne znate, ili se pravite da ne znate, pitajte svoju djecu.
No mi ne bježimo u potpunu rezignaciju. Pokušavamo imenovati problem na umjetnički način, znajući da postoje mnogi koji se njime bave na sve moguće načine, kao što postoji rastući broj pogođenih, bilo ovisnika, bilo njihovih roditelja.
Naša predstava nudi novu glumačku energiju; podgrađena učinkom starijih kolega, ona pokazuje tko je – kao glumac, glumica – pristigao, pristigla, u profesionalni pogon. Već je i sama ta energija neke vrste odgovora na pitanje gdje bi bio izlaz iz bezizlaznog stanja. Ona je također kolektivno, generacijsko dijete – jer čini se, naime, da svaka generacija mora na pitanja koja se čine poznatima pronaći nove odgovore.
Slobodan Šnajder
hrvatska praizvedba: 20. rujna 2002.
