Novecento - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Novecento

Redatelj: Katja Šimunić

Tekst: Alessandro Baricco

Sada ti razmisli: uzmimo, glasovir. Tipke počinju. I tipke završavaju. Znaš da ih ima 88, u tom pogledu te nitko ne može preveslati. Nisu beskonačne one. Ti si beskonačan, i unutar tih tipaka, beskonačna je muzika koju možeš stvarati. Njih ima 88. A ti si beskonačan. To se meni sviđa. Tako se može živjeti.

Alessandro Baricco, Novecento, 1994.

Više o predstavi

Predstava:
Baricco je Novecento podnaslovio monologom. Ne monodramom. Monolog je jedno od sredstava u drami i tako ga čitam. U našoj predstavi osim protagonista, trubača Tim Toomeya, drugi su dramski likovi iz glazbene kutije/klavira uspomena i Jelly Roll Morton, pijanist i slika broda, stare novine, pojas za spašavanje, truba i lik Novecenta, najvećeg pijanista na svijetu, kao sjajni svjetlosni trak. Neuhvatljiv. Poput njegove glazbe. Koju nitko do tada nije svirao i koja poslije njega više nikada nije bila moguća. Predstava je posveta toj glazbi i individualnoj sudbini koja beskompromisno, bezuvjetno, slijedi onu Fassbinderovu da je najveća umjetnost od sviju živjeti svoj život. A budući da je ta glazba deuteragonist u predstavi mi je podnaslovljujemo jazz dramom. I zbog posvete 100. obljetnici rođenja i 30. obljetnici smrti jednog drugog velikog jazz glazbenika, Louisa Armstronga, i zbog posvete 50. obljetnici Brankovog burnog glumačkog života, i jer Novecento doista sinkopira glazbenu dramu na temu umjetnosti, prijateljstva i… izbora oceana kao sudbine. Poput praksinoskopa među čijim sličicama dominiraju one tamnoplave. Plave note, da. …
… Kazališni monolog Novecento igran je na mnogim pozornicama i ekraniziran u američki film Legenda o pijanistu redatelja Giuseppea Tornatorea (Novecenta glumi Tim Roth). …

Brod:
Transatlantik Rex. Jedan od najvećih i, po sudu mnogih, najljepših prekooceanskih brodova. Sagrađen je 1931. u brodogradilištu G. Ansaldo & Co pokraj Genove. Velik i luksuzan brod, imao je plesnu dvoranu od sedamsto kvadratnih metara, knjižnicu, zatvorene verande i salone za glazbu. Bio je 268, 2 metra dug i 29, 5 metara širok, s 1062 brutto registarskih tona nosivosti. Sagrađen od 28 tisuća tona čelika i sa 142 tisuće konjskih snaga, osvajač Plave vrpce Atlantika, 1933. godine. Jedini talijanski brod koji ju je ikada osvojio.
Za vrijeme II svjetskog rata, 1940., prvi put je uplovio u Jadransko more, najprije u Bari, onda u Trst. Usidrio se u plitkom moru na pola puta između Kopra i Trsta i tamo ostao četiri godine. U kolovozu 1944. godine bombardirala ga je saveznička avijacija.
Pripavši Zoni B, brod je u razdoblju od 1947. do 1956. postao vlasništvom Brodospasa, čiji su ga varioci razrezali u 24 tisuće tona raznoga metala. Navodno je tikovina s Rexa završila na nekim splitskim brodovima na kojima se, kažu, i danas dobro drži.
Velika željezna slova R E X s boka broda nekim čudom ostala su sačuvana. Ta tri kraljevska slova pronađena su prije nešto više od godine dana u priručnom skladištu Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu.
Novecento je inspiriran Rexom, ili nekim sličnim njemu. Transatlantikom Normandie, Titanic…
Katja Šimunić

Branko Supek:
Bilo je to 21. rujna 1951. kad sam se kao šestgodišnji dječačić ukrcao na brod koji se zvao Zagrebačko pionirsko kazalište ili skraćeno PIK. Služio am kao mali od amatera. A onda sam, sa 16 godina, pobjegao s broda, a bogami i od svojih roditelja, svirati trubu na pravi brod u Beiroűt (Libanon). Nakon šest mjeseci svirke dogrebao sam vlastitim noktima natrag u Zagreb, vrativši se na svoj matični brod PIK. Služim na tom brodu evo sve do sada. Prošlo je pedeset godina. Bilo je tu gadnih oluja. Promijenio je ime u Zagrebačko kazalište mladih. Mijenjale su se i posade, naročito zapovjednici, ali ja sam ostao… Sada služim kao profesionalni časnik i nadam se da ću na ovom brodu ostati do svog konačnog kraja.
Branko

Čestitka
Što znači – napuniti pola vijeka, držeći se, manje-više, izuzev jednu malu «frentu», jedne te iste daske od onih «koje život znače»? To su svakako rijetki petki. Zamišljam stablo s njegovih pedeset godova: posna i mrsna godišta. Čitam ga kao knjigu: ima se što pročitati. Ispisujem ove retke, osluškujući elegične tonove Brankove trube iz «ferzenka». U njima čujem nešto pozivno, i nešto sabiruće: to je takav instrument. Trubom se zove na juriš, ali i na počinak. Sve je između toga dvoga: ona se oglasi na početku, i na kraju. Nećemo nas dvojica više baš mnogo jurišati. Ali nećemo još na počinak.
Dragi Branko, od srca ti čestitam tvoje jubileje.
Slobodan Šnajder

Premijera: 25. svibnja 2002.

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode