Odisej & Sin ili Svijet i dom - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Odisej & Sin ili Svijet i dom

Redatelj: Vito Taufer

Tekst: Veno Taufer

Više o predstavi

Na kojim se osnovama utemeljuje drugo čitanje Odiseja & sina?
(…)
Drugo čitanje Odiseja & sina nudi dva motrilišta. Umjesto opsežne obrade, kani biti tumačenjem teksta. U toj, naizgled, jezičnoj igri krije se antagonitet dva tipa predstavljačke umjetnosti uopće, najsustavnije razgraničenima u Nietzscheovom Rođenju tragedije. Prevedeno na suvremenu kazališnu stvarnost ovo se čitanje odriče apolonske prisiljenosti na vanjsku ljepotu, na globalnu metaforu. U takvom teatru vizualne raskoši likovi su nužno bjegunci iz stvarnosti. Individualiteti Odiseja i sina dionizijski obojeni, sposobni su se nositi s istinom. Oni osjećaju potrese modernog svijeta, znaju da je nemoguće postići zadovoljstvo u harmoničkoj oazi obitelji, besplodni rasplet odiseje mogu osmisliti jedino u dionizijskom opravdanju života. Riječ je o novoj svijesti, dramskom samoopažanju. Upravo ovakav redateljski hod upozorava na političnost kazališta, duboko unutarnju, koja samom tehnikom prikazivanja (a ne prikazivanjem samim) realizira revoluciju snova.
(…)
Približili smo se drugom motrilištu, čitanja Odiseja & sina kao izvorne drame tri lika, kao tekstu s tri odvojene točke gledišta, Telemahove, Penelopine i Odisejeve. Semantika mogućih svjetova, paralelizam i jukstaponiranje, zamjenjuju se do krajnje jednostavnosti Auerbachovim izjednačavanjem fikcije s kategoriziranom stvarnošću. Mimetički aktualizam omogućava brisanje tisućugodišnjih udaljenosti, grčka se drama postvaruje modernim individualitetom. Uostalom, posve iste kazališne slike funkcioniraju bez obzira na vremensku prepreku. I u grčki sustav predstave ulazili su parodija, ludifikacija, izrugivanje, oponašanje s ciljem ismijavanja, ali i pokazivanje čudesa – slika sjaja ili smrti. U Tauferovom čitanju oni su okvir psihološke drame čiji aktanti nose odvojeno breme sudbine što kulminira u čvorištu susreta. Motivacijska proturječnost uspostavlja se dualitetom svijeta i doma. Odisej je nosilac onog dijela priče kojeg čini svijet. U kazališnom instrumentariju to je dio književnog i civilizaciskog koda kojeg nije nužno rekonstruirati. Tehnikom patchworka, na njega se upozorava slijedom odabranih prizora koji promiču gotovo filmskom brzinom, kao u pustolovnoj priči. Dramski se naboj začinje boravkom kod Feačana, i od tada se Odisej iz vanjskog, egzotičnog svijeta vraća u obiteljsku dramu. Obrnuto, Penelopin svijet doma ne pripada jasno utvrđenim odrednicama. Opće naznake o njezinom mučnom čekanju stoga su zanimljivije glede značenjskog razvoja. Veno Taufer naglašava baš freudovsku simulaciju Homerovog mita, gradeći postupno odnos sina i majke na psihoanalitičkom utemeljenju. Telemahova neodređenest spram majke, simbolička nemogućnost ovladavanja dvorom, razcijepljenost između ljubavi prema majci i potragom za ocem, čije će ga prisustvo riješiti identifikacijskih dvojbi, dramski se strukturira uokolo i simbolički eksplodira u uspostavi obiteljskog trokuta.
(…)
Za razliku od Homera,
Taufer ruši očekivani happy end, supružnici umjesto daljeg sretnog života nastavljaju s lutanjem, (Odisej) i čekanjem (Penelopa). Oni nemaju drugih neprijatelja doli sebe samih, doli nesvjesnosti svoje zakletve.
Ivica Buljan

Premijera: 9. studenog 1990.

 

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode