Ozračje - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Ozračje

Redatelj: Ivica Kunčević

Tekst: Ivan Bakmaz

Više o predstavi

U smislu radnje glavno lice Bakmazove drame je najbeznačajnije. Nema ni imena, a nazočno je samo u prvom činu. Nitko ne zna što je on skrivio, i stoga mu svatko može pridati svoju želju ili viziju krivice. Samim tim, upravo onaj tko pridaje, ulazi na njegovo mjesto i Bezimenom u tišini pozajmljuje svoje ime. Ne samo zato što Ime uvijek teži da ispuni prostor bezimenosti, i ne samo zato što krivica privlači, nego prije svega zato što identifikacijski procesi i osobni zalozi najbrže i najizravnije idu preko krivice. Dakle, nitko ne zna u čemu je ON Bakmazove drame kriv, ali svatko iz kuta svoje historijske pozicije u nijemosti identifikacije znade koju će mu krivicu pripisati. To bi bila prva dramska malicija: autorska konspiracija i lukavo postavljanje kanala psihološkog tijeka što najbrže dovode gledatelja na ročište njegove trenutačne historije.

Ali autor se utrkuje sa svojim čitateljem, stiže prije i postavlja novu zamku. Evo ovu: tko u identifikacijskom pozivu, gonjen svojim realnim interesom u panici svega položaja, stigne (u tišini) sa svojim imenom tamo gdje je ON, dolazi na mjesto gdje će cijeloga sebe dobiti samo od onih koje poriče i koji ga poriču. Jer tamo nema druge prilike ni drugačije konstelacije. Tamo oni koji skrivljuju izvlače svoje izglede od onih koji ih progone: oni se podešavaju za njih. I obrnuto, oni koji love, podešavaju se prema svojim protivnicima. Svako lice je po nacrtu tuđeg pogleda, pa tko dođe na Bakmazovo dramsko mjesto da postane svoj – pretvara se u Tuđinca. Dakle, na pozivnom mjestu Bakmazove drame svatko može opstati samo tako da se podesi prema svome protivniku, zapravo samo tako da postane svoj vlastiti protivnik.

Svatko u drami znade da mu je sva realna, povijesna šansa kod protivnika, što više: da mu je protivnik jedina historijska šansa. I vidite što Bakmazovi junaci čine: čuvaju i uzdržavaju točno ono što ih ugrožava! Istražitelji nečuveno brižljivo njeguju okrivljenog, a oni nedužni izlaze istražiteljima u susret, te sami sebe obaraju i sami skrivljuju. Ove susretljive razmjene zbivaju se skoro po shemi ljubavi. Čak nije sigurno, da svako od tih lica sebe ne voli točno u krilu onoga tko ga davi.

Pronicljivost Bakmazovih dramskih osoba je taktika supstitucije u privremenom roku. Svaka od tih osoba se prerušava za jedno kratko vrijeme, za jedno međuvrijeme, dok traje akcija Varke. I svatko u toj akciji kao izlici zamjenjuje sebe po narudžbi svoga protivnika, pa svatko tako izlazi u očigled kao svoj vlastiti zamjenik, da bi nakon toga – kad se izvrši jedna historija – došao do sebe. Samo nevolja je u tome što je ta privremenost u stvari cijeli život, i što je takvo međuvrijeme cijelo vrijeme historijskog bića. Bakmazova drama jest dakle drama međuvremena, kao vremena, drama roka u kojemu čovjek vara varku svoje zbilje, i istrajava prevareno u jadnoj realnosti, gdje živi samo tako da sam sebe zamjenjuje. To je ono: u historiji izbjeći tu historiju! Ali možda sudbina na Zemlji i nije ništa drugo nego nastojanje da se ona izbjegne. To izbjegavanje oduvijek daje ideološki nacrt pojmu historija.

Mehanizam Bakmazove drame pokazuje kako u svakom sistemu biti gonjen svojom nevoljom znači biti namamljen u stupicu: nevolja je izlaz iz nevolje, što i jest historija. Zato je ON – glavno lice – junak izvan svoje priče, Odisej nepomičnosti, dramsko strašilo koje odustaje od drame i koje zauvijek pripada šutnji. Upravo zato oko njega bruji govor što zamjenjuje »pravi« govor: Bakmaz piše dramu koja u sebi drži i čuva Njegovu nedramu. Cijeli tekst se ovija oko unutrašnje bjeline, kao zadnjeg (jedinog) uporišta glavnog junaka drame – sva akribija, alologija, čak bi se moglo reći dramska logoreja, nastoji primarno osigurati jedino šutnju. To je luda oklada Ivana Bakmaza: napisati dramu koja kazalištu daje riječ oduzete riječi.
Petar Brečić

Praizvedba: 20. listopada 1987.

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode