Autori koncepta: Maja Sviben, Nora Krstulović, Vedran Peternel
Koprodukcija: ZKM, SKROZ & HDS ZAMP
Kako izgleda 'uvod u kapitalizam za početnike', te je li mu mjesto u školskom programu? Tema je to ambicioznog i ne samo kazališnog projekta namijenjenog tinejdžerima, što ga je osmislio kolektiv SKROZ, a koproduciraju ZKM i – ZAMP!
Predstava „Priroda i društvo“ u konceptu Maje Sviben, Nore Krstulović i Vedrana Peternela te u režiji Nore Krstulović, nastala u koprodukciji ZKM-a, SKROZ-a i ZAMP-a, premijerno će biti izvedena u subotu, 5. ožujka, u dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih. Kako izgleda ‘uvod u kapitalizam za početnike’, te je li mu mjesto u školskom programu? Tema je to ambicioznog i ne samo kazališnog projekta namijenjenog tinejdžerima, što ga je osmislio kolektiv SKROZ, a koproduciraju ZeKaeM i – ZAMP!
O tajnoj vezi žutog tiska, W.A. Mozarta, selfie stickova i autorskih prava, progovaraju u imaginarnoj TV emisiji ‘Priroda i društvo’, koja će kapitalizam raščlanjivati na primjeru autorskog prava u doba digitalne ekonomije. Kako postati poznat i zašto ne, na svakoj će izvedbi osobno pojasniti po jedna stvarna domaća autorska zvijezda, a da sve prođe u revijalnom tonu pobrinut će se svirkom uživo kućni band predstave. Da je mladić po imenu Wolfgang Amadeus Mozart u svoje vrijeme poželio čuti najveće domaće i inozemne glazbene hitove mogao bi birati isključivo između nabavljanja ulaznice za koncerte ili nabavke nota, ne bi li si rečene hitove odsvirao – sam. Danas je glazba, kao i gotovo bilo koji drugi autorski ‘proizvod’, instantno dostupna publici diljem svijeta, pa često zaboravljamo kako se niti jedna knjiga nije napisala sama; da se skladbe, filmovi i predstave ne materijaliziraju spontano, već da iza svakog od tih djela stoji nečiji – rad. Što je napredak tehnologije s vremenom donio autorima, a što konzumentima njihovih djela i kako su se kroz povijest mijenjala prava jednih i obveze drugih, a kako s njima stojimo danas? Kako koncepte, odnosno pojmove intelektualnog vlasništva i autorskog prava, objasniti mladoj publici i navesti je da počne promišljati o prihvatljivim modelima njihove zaštite? To su neka od pitanja na koja će pokušati odgovoriti predstava ‘Priroda i društvo’, namijenjena višim razredima osnovne i prvim razredima srednje škole, a u kojoj se autorskim tim kolektiva SKROZ bavi i poviješću autorskog prava i svim za njega vezanim nedoumicama u vremenu interneta i mobilnih tehnologija.
S mjerom… kao poeta, bez mjere… poput idiota
Čovjek je, poput ostalih lovaca iz životinjskog carstva, oduvijek težio iskorištavati floru i faunu koje su mu nužne. Na Uskršnjem otoku danas uspijevaju samo goleme statue koje su za sobom ostavili stanovnici prije nego što su nestali zbog neracionalne sječe drveća na otoku, što je ostavilo zemlju nezaštićenom, raspršilo tlo po oceanu i ljudima donijelo glad i propast.
Ipak, nema baš mnogo takvih primjera ljudskih društava koja su prije nego što su u povijesti prevladala tržišna društva funkcionirala poput bezumnih virusa. Primjerice, Aboridžini su zaista istrijebili sve velike sisavce australskog kontinenta tisućama godina prije nego što su stigli Englezi. Uspjeli su ipak pronaći neku ravnotežu s prirodom štiteći šume, ograničavajući količinu ribe koju su svakodnevno lovili, pa su postigli i da žive dobro, a da se pritom mnogo ne zamaraju, i da održavaju kapital prirode (u ribama, pticama i biljkama) netaknut stoljećima.
Kad su im engleski doseljenici uzeli zemlju, primjenjujući na njoj nemilosrdne zakone tržišnog društva, u manje od sto godina uništeno je tri petine šuma. Danas je australska zemlja duboko ranjena eksploatacijom rudnika, iscrpljena intenzivnom zemljoradnjom, korita rijeka suha su i puna soli koja izjeda utrobu zemlje, a predivni koralji na sjeveru kontinenta neprekidno se smanjuju. Kao i u Europi, i u Sjevernoj Americi tržišna društva, kojima su jedina referencija razmjenske vrijednosti, razbaštinjuju planet.
Zašto se to događa?
Kad jedno drvo ili jedan mali organizam nema razmjensku vrijednost, naše društvo (koje vrednuje samo terminima tržišta) ponaša se kao da baština planeta s beskrajnom vrijednošću za život nema ama baš nikakvu vrijednost. To znači da naše društvo potiče svoje članove na ponašanje koje ne daje ni pišljiva boba, doslovno i preneseno, za održanje prirodne ravnoteže na planetu.
Zamislimo rijeku u kojoj žive pastrve. Ako ih sve izlovimo, pastrva će naprosto zauvijek nestati. Ako ih hvatamo malo-pomalo, pastrva će uvijek biti jer će im se iz godine u godinu omogućiti razmnožavanje. Pogledajmo što se događa kad ribolov nije prožet pravilima i običajima zajednice ljudi koji shvaćaju tananu ravnotežu eko-sustava rijeke i kad, nasuprot tome, podlegne zakonima tržišnog društva – razmjenskim vrijednostima i profitu.
Recimo da je razmjenska vrijednost jedne pastrve pet eura. Ako se svaki ribolovac u svojim postupcima rukovodi diktatom dobiti, nastavit će loviti ribu svakodnevno, sve dok ga posljednja riba koju ulovi ne bude koštala nešto više od njezine gole razmjenske vrijednosti. Koja je to cijena? To je cijena jednaka razmjenskoj vrijednosti vremena koje je potrošio na ribolov – to je njegova cijena. Recimo da za svaki sat koji provodi loveći ribu gubi deset eura, koje bi zaradio radeći u obližnjoj tvornici. Budući da hvata barem dvije ribe na sat, njemu se više isplati loviti pastrve nego raditi u tvornici.
Kao što znaju svi koji su išli u ribolov, broj ulovljenih riba dijametralno je suprotan broju ribara i intenzitetu kojim svaki od njih lovi. Ili, jednostavnije rečeno, ako si jedini ribar na rijeci, vrlo je vjerojatno da ćeš uhvatiti mnoštvo pastrva tijekom prvih pola sata. Naprosto bacaš mrežu u vodu i na brzinu hvataš pet-šest riba. Što pak dulje loviš i što je veći broj ribara, to je teže uhvatiti sljedeću pastrvu – i zato što se njihov broj već smanjio, i zato što je broj pastrva manji što je više vas koji lovite.
No ako biste funkcionirali kao zajednica ribara, kolektivno, mogli biste se složiti da će svatko od vas loviti samo jedan sat dnevno, pa biste hvatali, primjerice, dvjesto pastrva i dijelili ih među sobom. U tržišnom društvu međutim svatko funkcionira sam za sebe, kao mali poduzetnik protiv drugih. Tako ćete nastaviti loviti ribu svatko za sebe, sve dok ne počnete hvatati manje od dvije pastrve na sat (sjetite se da je cijena jednog sata rada bila deset eura kad je svaka pastrva imala razmjensku vrijednost pet eura – što znači da je dobit rasla po satu ribolova dok je ribar hvatao najmanje dvije pastrve na sat). To znači da svaki ribar može ribariti ne jedan sat, nego deset sati dnevno.
U prvo vrijeme ukupna lovina može biti velika zbog svega tog pretjeranog truda ribara. No pastrva će ubrzo biti sve manje. Veoma brzo u rijeci će ih ostati toliko malo da će, i unatoč tome što toliki broj ljudi ribari dugi niz sati, zajedno uspjeti uloviti mnogo manje od dvjesto pastrva. Opažate li koliko je to besmisleno? Da svaki od njih lovi samo jedan sat dnevno, uhvatili bi dvjesto pastrva i, što je još važnije, u rijeci bi ostalo dovoljno pastrva da ulov svaki dan bude takav, zauvijek. No, s obzirom na to da svaki ribolovac lovi za svoju vlastitu dobit, ribari rade mnogo više sati dnevno, hvataju mnogo manje ribe i vode pastrve prema istrebljenju, kao i svoju – dobit!
To nam se događa kad prihvaćamo zakone tržišnog društva bezuvjetno – kao da su mudri i anđeoski po svojoj biti. Ne samo što smo u opasnosti da doživimo sudbinu doktora Fausta ili doktora Frankensteina nego smo i u opasnosti da ponovimo dramu stanovnika Uskršnjeg otoka, ovaj put u globalnim razmjerima.
Primjer s pastrvama samo je vrh ledenog brijega. Upravo kao što ribari iz našeg primjera imaju osobni motiv da nastave loviti ribu sve dok gotovo sve pastrve ne nestanu iz rijeke, tako i industrijalci imaju privatni, osobni motiv da zagađuju okolinu (kad već zagađenje nema negativnu razmjensku vrijednost za tvrtku), vozači da se guraju automobilima po cestama, vlasnici zemljišta da sijeku drveće kako bi gradili zgrade velike razmjenske vrijednosti, čovječanstvo u svojoj cjelini da ispušta ugljikov dioksid u atmosferu sve dok naš planet ne počne podsjećati na pakleni kotao.
U antičkoj Grčkoj oni koji su odbijali razmišljati u korist kolektivnog interesa čitave zajednice nazivani su idiotima. „S mjerom, kao poeta, bez mjere – poput idiota”, govorili su stari Grci. U 18. stoljeću engleski znanstvenici, obožavatelji starogrčkog jezika, dali su riječi idiot značenje koje se odnosi na čovjeka društveno neodgovarajućeg, neprilagođenog ponašanja. S toga gledišta tržišno društvo sve nas je napravilo idiotima, pretvorilo nas u bezumne viruse što ubijaju planet na kojem žive.
Janis Varufakis
