Tekst: Tomislav Bakarić
Smrt Stjepana Radića ili Ubojstvo Odsutnog …
Smrt Stjepana Radića. Smrt lika koji se u drami samo spominje, ali ne i pojavljuje. Precizna determiniranost Bakarićeve drame poznatim nam povijesnim momentom, nikako ne uspijeva ukloniti začudnost. Napregnutost likova na neprisutno i nevidljivo, potencira apsurdnost njihovih htijenja, postupaka i konflikata. Marljivo odigravaju namijenjenu im povijest, pokušavajući je zgrabiti i ukrotiti. Promijeniti je silom, zamahom na odsutno. Dominantna radnja drame je prikrivanje. Događaji promiču iza predočenih. Simultanitet disparatnih radnji, potpisivanje drugačijih misli, neiscrpna aluzivnost iskaza, ukazuju na podvojenost prisutnog. Čitanje nove, drugačije drame ispod, odnosno unutar postojeće. Naš nemir i nezadovoljstvo zbog prebivanja na “pogrešnoj strani pozornice”, uspaničeni igrači pokušavaju primiriti ispovijedanjem svojih želja i ambicija, prepuštanjem strastima, te otkrivanjem intimnih strepnji i strahova. No, ipak nam nejasnost prikazanih obrisa potkazuje neko drugo tijelo skučeno iza postojećeg, neki drugačiji pogled, opasniji proteg ruke.
Ova “igra iza igre” ostvaruje se i razvija u različitim razinama. Jednu razinu događanja promiče Kralj sa svojom okolinom (privrženom ili oponirajućom). Ovdje nužno prikrivanje ima ambiciju predstaviti nam se kao prava igra. Dvorska posluga eksplicira nam igre Dvora. Ti stalno nepovjerljivi marginalci, nepripremljeni za promjenu, vječno su pritajeni, podmetnutih grbača za taj balkanski fatum, za naglu i nepredvidljivu povijest. Kraljica Marija, pristigavši iz nekog drugog svijeta, iz drugačijeg sna (more), razlama postojeće. Uklanjajući povez s očiju, nikako ne prestaje kvariti uspostavljene igre. Upozoravajući na svoje strepnje, ona ih povjerava: Njenu razinu bivanja u drami prepunjaju nagovještaji, slutnje, nijemo poznavanje pritajenog. Začuđena proročica u stalnom je strahu od vlastitih otkrića. Ne uspijeva razumjeti prisutno, no prepoznaje skriveno, ne usuđujući ga se imenovati.
Postavljanjem Stjepana Radića izvan drame, Bakarić otima realističnost predočenom. Zaigrani oko neprisutnog, likovi sve nepažljivije i nervoznije promiču svoju, nama ponuđenu stvarnost. Raspršenost pojedinačnih želja priprema ubojstvo. Ono pak osigurava povijest. Uznemireni likovi nastoje poništavanjem, dokidanjem odsutnog lika prigrabiti povijest u doseg ruke. No, iako učinjeno, sve to ostaje daleko, nestvarno. I tijelo žrtve, tek je ondje stvarno, a ovdje samo priča, pokrenuta, pa ukinuta. A povijest se, u međuvremenu, smjestila na stol nekog sluge i smrdi iz njegove postelje …
Asja Todorović
Razgovor s autorom
( … ) Uzimajući povijesne teme, uzimam si slobodu da činjenice koje za moju dramu nisu potrebne ignoriram. Pritom mi ne pada na um činjenice falsificirati; tako spominjem u Smrti … nettunske konvencije, jer mi je ta neosporna, dokumentarna povijesna činjenica bila potrebna kao osnova za dramski sukob hrvatskih poslanika i Dvora. S druge strane, tu ima ne-činjenične, izmišljene građe koliko hoćeš, ali to je i logično i dopustivo; na primjer, izmišljena je scena u kojoj Kralj poziva na večeru prvake opozicije. O tome nema pisanih dokaza, ali takvo što nije nezamislivo u režimu koji se dičio da je parlamentaran i demokratski (sve dok parlament nije bio zadavljen). Meni je ta scena bila potrebna da bih sve njih doveo na pozornicu onako nikakve, izmučene nakon prolumpane noći, i da bi Kraljevo nezadovoljstvo što tom večerom nije postigao svoj politički naum bilo što jasnije.
( … ) Znalo se tvrditi da posežem za povijesnim temama eda bih pravio politički teatar. I to, dakako nekakav sumnjivi, nepoćudni, što ja znam … ( … ) Ne vidim, inače, zbog čega politika ne bi smjela biti temom. Meni ona jest relevantna jer se kroz nju prelamaju stvari i te kako važne za jednu ljudsku zajednicu, i jer se sve to kudikamo više tiče te zajednice negoli sitne pojedinačne intrige. Dobro se sjećam pedesetih godina, išao sam tada u gimnaziju u Daruvaru i premda sam gutao sve što je dolazilo u čitaonicu sigurno nisam imao potpun uvid, ali sam zapamtio da se jako glasno tražilo: pišite o malom čovjeku, konačna mu je revolucija vratila dostojanstvo, i sve u tom smislu. I kao sve pogrešne narudžbe, ni ta nije imala bogzna kakvih rezultata. Pisati o “malim ljudima” znači razbiti javnost, izbiti iz fokusa onaj nivo života zajednice koji je iznad privatnosti i u kojem se sabire duh te zajednice.
( … ) Mene prije svega zanima žrvanj u kojem se našao čovjek, bez atributa “mali, obični, neobični”, svejedno. Godot je drama našeg vremena, a da pritom u njoj nastupaju likovi bez ikakvih atributa.
Iz razgovora s autorom, Hrvatski triptih, Zagreb, 1989.
Premijera: 16. veljače 1989.
