Tekst: Tilla Durieux
Predstava pod naslovom Tillina kutija temelji se na dramskom tekstu glumice i spisateljice Tille Durieux Zagreb 1945., igranom tek jedanput: u proljeće 1946. godine, u Gradskom kazalištu u Luzernu. No, okvir predstavi čine, kako fragmenti iz njezine autobiografije Mojih prvih devedeset godina, tako i fragmenti iz tekstova Slobodana Šnajdera Draga Tilla; filozofije povijesti Svjetska povijest i događanje spasa Karla Lowitha te Knjige nemira Fernanda Pessoe. Svi se ti autori, naime, bave temama koje dotiče Tilla Durieux: problemima osobnog i društvenog identiteta, autsajderstva, unutrašnjim i vanjskim granicama koje nas štite i zarobljavaju, pitanjem i načinom su/djelovanja nas intimnih u društvenom i političkom životu.
Tillu se Durieux može (o)pisati i kao glumicu, koja je napisala jednu dramu. Djelo, naravno, ponajviše progovara o autoru, osobito kada je riječ o prvom ( i jedinom) radu.
S jedne je strane ovo priča o apatridu – glavno je lice žena, žena koja putuje, žena-emigrant, azilant, i k tome umjetnica. Elva/ Durieux u sebi nosi snažan vitalistički naboj. To je žena koja se otvara politici, društvenim akcijama, koja predano su-djeluje u «pokretu otpora».
Vizura je specifična: baš kao što je žena fokusirana iz drugog kuta, isto je učinjeno i s velikim temama, poput politike i rata. Politička se zbivanja gledaju iz sobe, širom otvorenim unutarnjim okom. Žena, pak, u ovoj priči, ne drži u ruci pištolj ili bič, ali ni ne navlači, poput Judite, protivnika u postelju, skrivajući mač. Ovoga je puta Žena sudionikom i protagonistom društveno bitnih zbivanja, ali izmiče zadanim klišejima. Ne navlači demonske haljine ratnice, no ni ne koristi, s druge strane, svoje «specifično» i «vječno» oruđe – varljive putene predanosti. Žene se stoljećima, kako kaže Audre Lorde, osjećaju oslabljenim i ucijenjenim «prividno dobrodušnim optužbama za djetinjastost, za ne-univerzalnost, za nestalnost, za senzualnost». No, ova je žena uspjela ostati vjerna ženskoj prirodi u svoj njezinoj složenosti, istovremeno pokazujući jakost «intencionalnog autsajdera».
Dubravka Crnojević-Carić
hrvatska praizvedba: 2. i 3. studenog 2002.
