Tri sestre - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Tri sestre

Redatelj: Paolo Magelli

Tekst: Anton Pavlovič Čehov

Griješe oni koji se, uopće, u Čehovljevim dramama trude igrati, predstavljati, u njegovim dramama treba biti, što znači - živjeti, postojati, idući duboko skrivenom duševnom arterijom ... Tamo, u tim tajanstvenim radionicama duše, stvara se "čehovsko raspoloženje", ona posuda u kojoj se čuvaju sva nevidljiva, često saznanju nedostupna bogatstva i vrijednosti čehovske duše.
Stanislavski

Više o predstavi

Autobiografija? Ja bolujem od autobiografofobije. O sebi čitati bilo kakve pojedinosti, ili što je još gore, o sebi pisati za tisak – to je za mene istinsko mučenje. Šaljem nekoliko datuma, potpuno ogoljenih, više ne mogu.
Ja, AP. Čehov, rodio sam se 17. siječnja 1860. godine u Taganrogu. Najprije sam pohađao grčku školu pri crkvi cara Konstantina, a zatim Taganrošku gimnaziju. Godine 1879. upisao sam medicinski fakultet Moskovskog sveučilišta. Uopće, o fakultetima sam tada imao slabu predodžbu i ne znam čime sam se rukovodio kada sam izabrao medicinski fakultet, ali nisam se pokajao zbog toga. Već na prvoj godini počeo sam objavljivati u tjednim i dnevnim listovima, a već početkom osamdesetih godina moje bavljenje književnošću poprimilo je stalan profesionalni karakter. 1888. dobio sam Puškinovu nagradu. 1890. putovao sam na Sahalin preko Sibira i morem natrag. 1891. bio sam na turneji po Europi, gdje sam pio izvrsna vina i jeo ostrige. 1892. lumpao sam na imendanu s V.A. Tihonovom. 1897. počeo sam pisati u “Cvrčku”.
Moje su zbirke: “Šarene pripovijetke”, “U sumraku”, “Pripovijetke”, “Namršteni ljudi” i pripovijest “Dvoboj”. Grešan sam i zbog drama, premda umjereno. Preveden sam na sve jezike osim stranih. Uostalom, već su me odavno Nijemci preveli. Česi me također hvale, a ni Francuzi se ne boje uzajamne ljubavi.
Ljubavne sam tajne otkrio u četrnaestoj godini. S prijateljima, kako liječnicima tako i književnicima, u najboljim sam odnosima.
Neženja.
Htio bih primati penziju.
Od književnika dajem prednost – Tolstoju, a od liječnika – Zaharjinu.
Bavljenje medicinskim znanostima, nema sumnje, značajno je utjecalo na moju književnu djelatnost; ono je znatno proširilo krug mojih promatranja, obogatilo me znanjima, čiju pravu cijenu za mene kao pisca može shvatiti samo čovjek koji je i sam liječnik; ono je imalo i usmjeravajući utjecaj i, vjerojatno
zahvaljujući tome što sam bio blizak medicini, uspio sam izbjeći mnoge greške. Prirodne nauke, znanstvena metoda, zaslužni su što sam uvijek bio na oprezu i gdje je god to bilo moguće nastojao sam shvatiti naučne činjenice, a tamo gdje to nije bilo moguće – radije nisam uopće pisao. Usput ću napomenuti da uvjeti umjetničkog stvaranja ponekad ne dopuštaju potpunu suglasnost s naučnim činjenicama: smrt od trovanja na sceni ne može se prikazati potpuno vjerno. Međutim, čitaocu ili gledaocu mora biti potpuno jasno da ima posla s dobro upućenim piscem. Ne spadam u pisce koji
negiraju znanost, a ne bih želio spadati niti u one koji do svega dolaze vlastitom pameću.
Ipak, sve je to besmislica. Pišite što želite. Ako nema činjenica, onda ih nadomjestite lirikom.

Vi pišete da čitalačku publiku ne treba maziti; u redu, ali ne treba ni mene prodavati skuplje od Potapenka i Koroljenka. Ovdje u Jalti proda se puno mojih knjiga i u knjižari su mi rekli da publika često negoduje. Bojim se da me dame na ulici ne isprebijaju kišobranima.
(Čehov – Suvorinu)

Ah, kakva te uloga čeka u “Trima sestrama”! Kakva uloga! Ako daš deset rubalja, dobit ćeš je, u suprotnom dat ću je drugoj glumici.
(Čehov – Olgi Kniper)

Piše li Gorki dramu, ili ne? Odakle u “Novostima dana” vijest da naslov “Tri sestre” tobože ne odgovara? Kakva glupost! Možda i ne odgovara, ali meni ne pada na pamet da ga mijenjam.
(Čehov – Olgi Kniper)

Opiši mi bar jednu probu “Triju sestara”. Treba li što dodati ili oduzeti? Igraš li dobro, dušo moja? Joj, pazi se! Ne pravi tužno lice ni u jednom činu. Ljutito da, ali tužno ne. Ljudi koji u sebi dugo nose nesreću i navikli su na nju samo zvižduću i često se prepuštaju svojim mislima. Tako i ti, za vrijeme razgovora na sceni, često budi zamišljena. Shvaćaš?
(Čehov – Olgi Kniper)

Danas sam neočekivano dobio “Ruskog invalida”, čisto vojne novine, i u njima neočekivano ugledao osvrt na “Tri sestre”. Nije tako loše, kritičar hvali djelo i s vojne strane nema zamjerki.
(Čehov – Olgi Kniper)

Nemirovič i Stanislavski u mojoj drami vide nešto što ja uopće nisam napisao i spreman sam se zakleti da je nijednom nisu pažljivo pročitali. Oprosti, ali siguran sam u to.
(Čehov – Olgi Kniper Čehovoj)

Sjećam se kad je Hudožestveni teatar počinjao tvrdili su da na prihod ne treba obraćati pažnju; Nemirovič je govorio da će drama ako se dopada teatru (ne publici, već samom teatru), ići 30-40 puta, pa makar prihod bio 20 rubalja … A sad, kad čovjek piše dramu, mora čitavo vrijeme misliti, misliti i živcirati se jer zna da se, ako prihod ne bude 1600, nego samo 1580 rubalja, drama neće izvoditi. Ili će se možda izvoditi, ali će svi biti nezadovoljni.
(Čehov – Olgi Kniper Čehovoj)

Ovdje je pravo ljetnje vrijeme. Nema ničeg novog. Ne pišem ništa, jedva čekam da mi dopustiš da se pakiram za Moskvu.
U Moskvu, u Moskvu! To više ne govore “Tri sestre”, već “Jedan muž”.
(Čehov – Olgi Kniper Čehovoj)

Živim među Nijemcima, već sam se navikao i na svoju bolesničku sobu, i na režim, ali nikako se ne mogu naviknuti na njemački mir i tišinu. U kući i van nje – nigdje zvuka, samo u sedam ujutro i u podne u parku svira glazba, skupa, ali netalentirana. Ovdje ni u čemu nema mrvice talenta, ni trunke ukusa, ali zato reda i poštenja ima u izobilju. Naš ruski život mnogo je talentiraniji, a o talijanskom ili francuskom da ne govorim.
Nijedne pristojno odjevene Njemice, neukus koji ulijeva tugu .
… Počeli su bolovi u nogama i rukama, noćima nisam spavao, strašno sam oslabio, dobio sam injekcije morfija, pio sam tisuću različitih lijekova od kojih se sa zahvalnošću sjećam jedino heroina …
Pitaš: što je život? To je isto kao kad bi upitala: “Što je mrkva?” Mrkva je mrkva, i to je sve što se zna.
(Čehov – Olgi Kniper Čehovoj)
(NEKOLIKO DANA KASNIJE, 15.07.1904. A.P. ČEHOV UMRO JE U LJEČILlŠTU BADENWIELER U NJEMAČKOJ.)
Griješe oni koji se, uopće, u Čehovljevim dramama trude igrati, predstavljati, u njegovim dramama treba biti, što znači – živjeti, postojati, idući duboko skrivenom duševnom arterijom … Tamo, u tim tajanstvenim radionicama duše, stvara se “čehovsko raspoloženje”, ona posuda u kojoj se čuvaju sva nevidljiva, često saznanju nedostupna bogatstva i vrijednosti čehovske duše.
Stanislavski

Premijera: 15. Ožujka 1997.

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode