Tekst: Miroslav Krleža
Ulomci iz eseja Horvatovo prokletstvo
Usporedi li se kronologija prvih objavljivanja dramskih tekstova s kriterijem izbora po kojemu ih je Krleža naknadno razvrstavao u izdanjima svojih sabranih djela, tri će se naslova s kraja prve faze stalno pojavljivati ukoričeni u zasebnim knjigama: Vučjak, najprvo sam, bez najavljene Golgote, u izdanju Nakladne knjižare Vošicki (Koprivnica, 1923.), a potom udružen u Dvije drame (Minerva, Zagreb, 1934.) s novonapisanom dramom U logoru, što je kao uspjeliji dvojnik istisnula Galiciju (najavljivanu za već navedena prva sabrana djela kod Vošickoga). I Golgota je prvo izašla sama u trećim sabranim djelima (Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb, 1937.), a s nerazdvojnim je parom U logoru-Vučjak spojena tek desetljeće kasnije u knjizi Tri drame (Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1947.). Galicija je time definitivno zapuštena i pala je u zaborav “kao objekt književnopovijesnog i kritičarskog zanimanja” (Hećimović). Ona, naime (pisana srpskom ekavicom!) nije nigdje objavljena osim u beogradskoj Kritici (1922) niti je igdje izvedena poslije zabranjene zagrebačke praizvedbe (1920). Kad nakon skoro pola stoljeća bude iskrsnula (1977), opet u Beogradu, na ćirilici, u izdanju Slobode i redakciji Mate Lončara, bit će to samo apokrifni naslov što se ilegalno, kao “prvobitni”, pokušao nametnuti dopunjenom tekstu U logoru (1964). Krleža nije nikada dopunjavao tekst Galicije niti ga je ikako dotjerivao: on je ostao neizmijenjen, u prvotnom ekavskom obliku. Zbrku oko nepostojećih verzija Galicije (o kojima se autor nije do kraja izjasnio) konačno je razjasnio Vlaho Bogišić (Krležini dani, Osijek 1992), u gradu u kom je Krleža (12. travnja 1928.) okupljenim školarcima govorio o svom dramatičarskom zaokretu. ( … )
Kadet Horvat nije “dvojna” osoba, u korijenima njegovoga rodoslovlja nema glembajevskog dualiteta, u svom simboličnom prezimenu on nosi horvatstvo oca sjedinjeno s plemstvom majke agramerke. Kad se nađe U Logoru: “Horvat je blijedo, obrijano lice od dvadeset i dvije godine, s mekanim ženskim glasom, djeluje fragilno kao djevojka. Schongeist, apsolvent konzervatorija, suplent na srednjoj školi”, takvim ga Krleža predstavlja u uvodnoj didaskaliji. U tom trenutku Horvat je nedužno, cjelovito mlado biće, nije još razbijen čovjek; Krleža inzistira na njegovu nježnom izgledu, mladosti i krhkosti. Fikcionalnost Kroatenlagera u koji je stupio u ljeto 1916. godine (devedeset i tri dana prije početka drame) dokumentarno je utemeljena u ratnoj, kišnoj galicijskoj jeseni. Surova, krvava stvarnost Prvoga svjetskog rata suprotstavljena je bespomoćnom očaju mladog pijanista kojemu proriču blistavu karijeru; dramski je sukob zasnovan na oštrom kontrastu dviju krajnosti, Horvatov je poraz neminovan: središnja tema drame od prvih je replika ekspozicije intonirana kao slutnja tragičnog kraja. Horvat je ugrožen, zastrašen, uvrijeđen, osjeća se poniženim, buni se i protestira protiv nadmoćne ratne mašinerije od koje se uzaludno brani romantičnim verbalnim ispadima i naivnim bijegom u glazbene snove, zavlači se u njih kao u viteški oklop uvjeren da će se tako zaštititi i spasiti od obezglavljene krvoločne nemani. Prolog dopunjenoga Logora naglašava apsurdnu disproporciju između Horvatove nojevske zaokupljenosti Ravelovom Pavanom i mukle tutnjave ruskih topova koja prijeteći prati rafiniranu svirku na klaviru. U sudaru artiljerije i muzike Horvatovo zatvaranje u glazbenu kulu bjelokosnu djeluje groteskno, sažalno je i smiješno. ( … )
Kadet Krleža nije bio na fronti, nema ratničkog iskustva, naglašava to u dnevničkim zapisima, ali je u krugu kasarne podnio poniženja militarističke dresure, s tugom je prebolio gubitak poginulih drugova, rat je u njegovom pamćenju ostao doživotno usječen kao tragičan doživljaj iz rane mladosti. Ironijski odmak prema kukavičkim tlapnjama mladog intelektualca na galicijskom ratištu neće tijekom vremena oslabiti autobiografsku, emocionalnu vezanost za njegove patnje, ni u jednoj sceni Galicije ni Logora superioran podsmijeh nad Iirskim nihilizmom plačljivog hrvatskog buntovnika nije nadvladao intimno autorovo suosjećanje. Pišući O našoj inteligenciji (Književna republika, 1927.) izrazio je (ipak!) nezadovoljstvo Galicijom: “To nije dobra drama. U njoj ima mnogo više osjećaja nego dramatske tehnike i više Hrvatske nego mozga, i više štimunga nego dijaloga.”
Kontradiktorna autokritična ocjena drame koja je napisana (lošom!) isforsiranom ekavicom i u kojoj je “neprijeporno da se Krležina misao nije dala nasilu utrpati u jezični izričaj odabran ne estetskim i umjetničkim, već političkim pobudama” (Gašparović). Iracionalno hrvatstvo Galicije kao da je promaknulo autorovoj marksističkoj autocenzuri, ulovio je sebe u kvantitetu mladenačkih emocija što su neobuzdane od nevješte dramatske tehnike preplavile razum; još jedan tipičan slučaj u kojemu se Krleža protuslovno i deklarativno nije složio sa sobom. Požurio se najaviti prerađenu verziju drame, mistificirao njezino postojanje i četrnaest godina odlagao da je iznova napiše.
Božidar Violić
Radni predložak
“Prelazeći na razmatranje Galicije, potrebno je odmah na početku podsjetiti da sam Krleža nije nazvao Galiciju dramom, već ‘fragmentom iz četiri čina iz ciklusa Hrvatski bog Mars i da je nikada nije tiskao u nekoj knjizi, pa niti u Sabranim djelima (kažimo usput da to nije jedino Krležino djelo izostalo iz Sabranih djela; tu su još polemička knjiga Moj obračun s njima i polemički traktat Dijalektički antibarbarus ). Opravdanje za to može se naći u činjenici da je temu Galicije Krleža četrnaest godina poslije njena nastanka temeljito preradio i majstorski oblikovao u drami U logoru, te se danas Galicija može shvatiti i tumačiti isključivo kao radni predložak koji je u konačnoj verziji zadobio svoj puni i pravi književni i dramaturški oblik. U tom bi smislu, dakako, taj tekst bio zanimljiv prije svega, a možda i jedino, kao povod za izučavanje procesa nastajanja i konačnog oblikovanja književno-dramskog djela. Ovdje se on, međutim, neće tumačiti na taj način, već kao samostalna i dovršena dramska cjelina koja čini integralan dio ranoga Krležina dramskog opusa. Zbog toga što U logoru nastaje poslije glembajevskoga ciklusa, te se svojim bitnim dramaturškim i stilsko-jezičnim osobinama za nj nadovezuje. S druge strane ta se drama tematski očigledno veže na Vučjaka, dramu koja prvi puta jasnije i odlučnije najavljuje obrat u koncipiranju dramaturške strukture.
I tematski i sadržajno i stilski Galicija ulazi u ciklus Hrvatski bog Mars i to toliko evidentno da je tu činjenicu suvišno dokazivati.”
(Darko Gašparović: Dramatica krležiana, Prolog, Zagreb, 1977, str. 55-56)
Premijera: 14. veljače 1994.
