Tekst: Anton Pavlovič Čehov
Vama je krivo što su moji junaci mračni. Nažalost, krivica nije do mene! Kod mene to ide spontano i dok pišem ne čini mi se da pišem mračno; u svakom slučaju kad pišem uvijek sam dobro raspoložen.
(Čehov - L.A. Avilovoj)
Autobiografija? Ja bolujem od autobiografofobije. O sebi čitati bilo kakve pojedinosti, ili što je još gore, o sebi pisati za tisak – to je za mene istinsko mučenje. Šaljem nekoliko datuma, potpuno ogoljenih, više ne mogu.
Ja, AP. Čehov, rodio sam se 17. siječnja 1860. godine u Taganrogu. Najprije sam pohađao grčku školu pri crkvi cara Konstantina, a zatim
Taganrošku gimnaziju. Godine 1879. upisao sam Medicinski fakultet Moskovskog sveučilišta. Uopće, o fakultetima sam tada imao slabu predodžbu i ne
znam čime sam se rukovodio kada sam izabrao Medicinski fakultet, ali nisam se pokajao zbog toga. Već na prvoj godini počeo sam objavljivati u tjednim i dnevnim listovima, a već početkom osamdesetih godina moje bavljenje književnošću poprimilo je stalan profesionalni karakter. 1888. dobio sam Puškinovu nagradu. 1890. putovao sam na Sahalin preko Sibira i morem natrag. 1891. bio sam na turneji po Europi, gdje sam pio izvrsna vina i jeo ostrige. 1892. lumpao sam na imendanu s V.A. Tihonovom. 1897. počeo sam pisati u “Cvrčku”.
Moje su zbirke: “Šarene pripovijetke”, “U sumraku”, “Pripovijetke”, “Namršteni ljudi” i pripovijest “Dvoboj”. Grešan sam i zbog drama, premda
umjereno. Preveden sam na sve jezike osim stranih. Uostalom, već su me odavno Nijemci preveli. Česi me također hvale, a ni Francuzi se ne boje uzajamne ljubavi.
Ljubavne sam tajne otkrio u četrnaestoj godini. S prijateljima, kako liječnicima tako i književnicima, u najboljim sam odnosima.
Neženja.
Htio bih primati penziju.
Od književnika dajem prednost – Tolstoju, a od liječnika – Zaharjinu.
Bavljenje medicinskim znanostima, nema sumnje, značajno je utjecalo na moju književnu djelatnost; ono je znatno proširilo krug mojih promatranja, obogatilo me znanjima, čiju pravu cijenu za mene kao pisca može shvatiti samo čovjek koji je i sam liječnik; ono je imalo i usmjeravajući utjecaj i, vjerojatno
zahvaljujući tome što sam bio blizak medicini, uspio sam izbjeći mnoge greške.
Prirodne nauke, znanstvena metoda, zaslužni su što sam uvijek bio na oprezu i gdje je god to bilo moguće nastojao sam shvatiti naučne činjenice, a tamo gdje to nije bilo moguće – radije nisam uopće pisao. Usput ću napomenuti da uvjeti umjetničkog stvaranja ponekad ne dopuštaju potpunu suglasnost s
naučnim činjenicama: smrt od trovanja na sceni ne može se prikazati potpuno vjerno. Međutim, čitaocu ili gledaocu mora biti potpuno jasno da ima posla s dobro upućenim piscem. Ne spadam u pisce koji negiraju znanost, a ne bih želio spadati niti u one koji do svega dolaze vlastitom pameću.
Ipak, sve je to besmislica. Pišite što želite. Ako nema činjenica, onda ih nadomjestite lirikom.
Prema svojim dramama ja ne osjećam ništa osim odvratnosti i na jedvite jade čitam korekturu. Vi ćete opet reći da je to neinteligentno, glupo, da je to samoljublje, oholost itd. Itd. Znam ali ništa ne mogu. Volio bih se osloboditi tog glupog osjećaja, ali ne mogu, pa bog.
To nije zbog toga što mi je drama doživjela neuspjeh; to mi se događalo i prije s većinom drama, pa ništa, 17. listopada neuspjeh nije doživjela drama nego moja osoba. Još za vrijeme prvog čina iznenadila me jedna stvar: ljudi s kojima sam do 17. listopada bio u dobrim, prijateljskim
odnosima, s kojima sam bezbrižno ručavao, za koje sam se zauzimao – svi oni izgledali su čudno, neobično čudno… Jednom riječju, dogodilo se nešto što je Lejkina navelo da mi u pismu izrazi sućut što imam tako malo prijatelja, što je “Nedjelju” navelo da se upita što im je učinio
Čehov?, a “Teatral” da objavi čitav izvještaj o tome kako mi je spisateljsko društvo tobože priredilo skandal u kazalištu.
Ah, zašto sam pisao drame, a ne pripovijetke!
Propali su mi sižei, propali su besmisleno, sa skandalima, neiskorišteni,
(Čehov – Suvorinu)
Vaše mišljenje o Jeleni Andrejevnoj je savršeno točno. Možda Jelena Andrejevna i izgleda kao osoba koja ne umije misliti, pa čak ni voljeti, ali kad sam pisao „Ujaka Vanju“ ja sam imao u vidu sasvim nešto drugo.
(Čehov – Pobedinskoj)
Mila glumice, ja shvaćam Vaše raspoloženje, potpuno ga shvaćam, pa ipak da sam na Vašem mjestu, ne bih se toliko mnogo sekirao. Ni uloga Jelene, ni sama drama ne zaslužuje da zbog njih upropastite zdravlje i živce. Dramu sam odavno napisao, već je zastarjela, i ima puno svakojakih nedostataka; čim većina glumaca nije mogla pogoditi pravi ton, znači da je krivica do drame.
(Čehov – Olgi Kniper)
Ja se bojim našeg morala, bojim se naših drama … Ukratko, za našu šutnju, za neozbiljnost i nezanimljivost naših razgovora ne okrivljuj ni sebe ni mene, već, kako kaže kritika, “epohu”, klimu, prostor, štogod hoćeš, i prepusti situaciju njenom vlastitom sudbonosnom, neumoljivom toku, uzdajući se u ljepšu budućnost.
(Čehov – Nemiroviču Dančenku)
Drama je grohnula i sramotno propala. U kazalištu je vladala teška atmosfera ispunjena nedoumicom i sramom. Glumci su igrali odvratno, glupo.
Slijedi pouka: ne treba pisati drame.
Pa ipak, živ sam, zdrav i ostajem blago turoban.
(Čehov – MP. Čehovu)
Ja sam u kazalištu takav baksuz, takav baksuz, da bih kad bih se oženio glumicom, sigurno dobio orangutana ili dikobraza.
(Čehov – Šavrovoj)
Vama je krivo što su moji junaci mračni. Nažalost, krivica nije do mene! Kod mene to ide spontano i dok pišem ne čini mi se da pišem mračno; u svakom slučaju kad pišem uvijek sam dobro raspoložen.
(Čehov – L.A. Avilovoj)
Premijera: 14. ožujka 1997.
