Tekst: Ivan Vidić
Veliki bijeli zec prva je prava drama o pustoši tuđmanizma, kako se ona zrcali kroz tzv. “malog čovjeka”, koji se u jednom trenutku na “falšan” način osjetio pozvanim za tzv. velike stvari, da bi ga onda, upravo te velike stvari, koje su pospremili drugi u javne ili tajne pretince svojih velikih biografija, izdale, i kao smiješnog gubitnika čak ismijale svojom ravnodušnošću.
“Uputa autora
Ovaj tekst je napisan s namjerom da bude obiteljska drama, u prepoznatljivom vremenskom i prostornom okolišu. Ovaj tekst je zadan i autor ultimativno zabranjuje bilo kakva simbolička, konceptualna ili tendenciozna odstupanja od predloška. Razlozi tih zahtjeva su, sukladno prethodnim iskustvima, istovremeno i umjetničke i etičko-pravne naravi.
Zbog toga, moraju se poštivati sljedeći uvjeti:
…
Uvodnu pjesmu pjeva osoba bez sluha, slaboga glasa, griješeći na mjestima gdje je, naizgled, nemoguće pogriješiti. To je muški glas, na primjer JURIČIN ili OČEV, iz vremena kad su pjevaču već propale glasne žice od bolesti, alkohola, nikotina i pjevanja svih ostalih zabavnih pjesama. Posljednji stih trebao bi otkriti da je pjesma zapravo ljubavna. Ako se to i ne shvati, nema štete. Glas ne prati nikakva glazba i pjesma nema melodiju. To zapravo i nije pjesma, nego obično prenemaganje.
…”
Zašto Vidićev bijeli zec neće izvući sreću iz šešira?
Hrvatska drama Vidićevim Velikim bijelim zecom napokon poravnava svoje satove sa zbiljskim vremenom: ona postaje su-vremena. Vidić je onaj mladi suvremenik koji na najozbiljniji način podmeće toj suvremenosti ogledalo – to je stari kazališni program – da bi, možda i sam zapanjen ili zatravljen, utvrdio da u tom ogledalu ima mnoštvo stvari/bića, hodnika, prolaza (koji ne vode nikamo, ali vode), dakle, mnoštvo pojava koje se u stvarnosti, gledane tzv. golim okom, ne vide. Notorno je da se ono što je u stvarnosti lijevo, odražava u ogledalu kao desno, i naravno obratno. To da ima, međutim, još toliko toga u stvarnosti nevidljivoga, što Vidićevo ogledalo daje vidjeti – govori da on nekako nastoji dramski naslutiti njezinu složenost. Kad su, naprimjer, znanstvenici, s Büchnerom (mislim na Ludwiga, a ne na dramatičara Georga), ushtjeli zaviriti ispod površine (napr. ljudske kože), ne bi li otkrili koliko je i kako život složena pojava, mislili su da vide – satni mehanizam. Naviješ, jače, slabije, srce kuca kao sat, i kao sat, prestaje kucati (ovo je sebe zvalo mehaničkim materijalizmom). Kad mi današnji, s Vidićem, činimo to isto, s istim spoznajnim nakanama u odnosu na stvarnost, ono što vidimo mnogo je složenije od mehanizma navijene opruge. Vidić se odlučuje za animalno, čak bestijalno, i kadikad, za mitsko. Već čujem glasove: Dakle, za “pad u bestijalno”? Naprotiv. Mitski i animalni “izlazi na nuždu”, jedva u mraku osvijetljeni, prema zbilji koju opisuje Vidićeva drama, ili su blago ironični komentari, ili su idilično-utopijski, te ukazuju na bolje (za ove su “izlaze”, u trenucima kad neka stvarnost “pukne”, u Kunčevićevoj režiji, a našoj praizvedbi Vidićeve drame, zadužene Fasade). Moglo bi se, dakle, reći: tzv. zbilja jedva da se ikad uzdigla iznad animalnog, odnosno čak bestijalnog. Mitskome tu nema mjesta – stvarnošću vlada pustoš “realizma”.
Mnoge su tu i važne odluke, koje je odredio u prvom redu sam Ivan Vidić. Njegova drama jest drama, kako se bio izrazio Brecht (a taj se, bome, nije šalio) za ljude koji jedu današnju govedinu, ludu ili ne-ludu, ako je mogu platiti, dodajemo mi. Vidićevi junaci ne mogu je platiti, pak na kraju (po)jedu sami sebe. S njim samu sebe jede i jedna stvarnost, koja, ideologizirana kakva je bila, dakle, lažna, neki drugi izvor, osim svojih obmana, nije ni imala. Svaka rečenica ove drame dotiče nešto u “realitetu”, nijedna nije “napamet”, “iz knjige”, iz “glave”, ili “iz prsta”: scenom napokon agiraju, dok se ona ne raspadne, “naši dragi suvremenici”… Oni djeluju nekako “isisano”, zgromljeno. Bijeli zec ne može im izvući sreću iz šešira, iako su oni izvrnuli šešir, i čak se skinuli do gola… Što slika te stvarnosti nije ljepša ne možemo kriviti ni dramatičara, ni Teatar.
Veliki bijeli zec prva je prava drama o pustoši tuđmanizma, kako se ona zrcali kroz tzv. “malog čovjeka”, koji se u jednom trenutku na “falšan” način osjetio pozvanim za tzv. velike stvari, da bi ga onda, upravo te velike stvari, koje su pospremili drugi u javne ili tajne pretince svojih velikih biografija, izdale, i kao smiješnog gubitnika čak ismijale svojom ravnodušnošću.
Velike se stvari smijuckaju, životinje i mitska bića spašavaju koliko mogu, izgledi onih koji su danas mladi nikakvi su.
Kad u našem suvremenom teatru stane agirati neki mentalitet, realistično predočen, “skinut”, “uhvaćen”, mi se obično bjesomučno smijemo, kao da nas netko škaklja: smiješno je ono što biva prokazano (potcrtano) svojim određenjima, napose ako ova odstupaju od “norme”. U Vidića toga nema, iako ima ambicija za “studij mentaliteta”. “Gubitnik” je naime, osobito pak smiješan u našem svijetu gdje kriterij stvari, da jesu ili nisu, jest isključivo uspjeh. Kad netko “ispadne”, kao što je to slučaj s Vidićevim dramskim osobama, on je dakako u prvom redu smiješan. Poučno je to za jedan svijet u kojemu smo gotovo svi mi, osim jedne grabljive manjine koja uspijeva svoj partikularni interes podmetnuti kao opći, u stvari gubitnici. Pa smijmo se, onda, samima sebi: kažu da je to najslađe.
No škakljati vas nećemo, niti ćemo vam anegdotalno pokazivati stvari koje svi odnekud poznajemo. Bude li tu kakvog užitka, on će doći kao užitak u spoznaji: kakvi smo bili, a to opet određuje kakvi smo danas. Užitak u spoznaji: to je i opet “jadni, stari B.B.”
Slobodan Šnajder
Praizvedba: 3. i 4. veljače 2004.
