Tekst: Damir Šodan
Badnjak tisuću devetsto devedeset i neke. Usred takozvane zaštićene zone, na ničijoj zemlji, grupa bolesnika u duševnoj bolnici ostavljena od medicinskog osoblja pala je na brigu pripadnicima Kanadskog bataljuna. U potpunosti odsječeni od ostatka svijeta, Kanađani već danima pokušavaju stupiti u kontakt s glavninom svojih snaga u štabu UN-a, ili sa stožerima zaraćenih strana, kako bi evakuirali bolesnike. Svaka sličnost s licima i događajima i više je nego slučajna.
Ludnica na ničijoj zemlji, uoči Božića devedeset i neke, u “zaštićenoj zoni” (kakva je bila i Srebrenica!). Sve je puno “bivših ljudi”, “bivših jezika”, “bivše države” – kakva kolekcija otpadaka, naročito otpadaka jezika: Smetlište na kraju svijeta, dakako u Bosni, dakle negdje oko njegova šupka. Šodan razvija sjajnu metaforu o jednom, kako je ispalo, nesretnom stanju svijeta koji nije bio ni sasvim skupa, niti se može potpuno podijeliti. Ludnicu Šodanove drame nadgledaju “mirovnjaci” u uniformama, a nalazim da je osobito skurilno to što se i oni između sebe odnose kao “balkanski divljaci”, to jest što im rasizam nipošto nije neki nepoznati pojam. Činjenica da se nešto ne da potpuno rasklopiti, niti može ostati sasvim zajedno, izvor je nepresušne komike koja naprosto iznutra preplavljuje njegov komad, ali i tragike koja, što mi se čini politički korektnom procjenom, dolazi nekako izvana: na kraju drame u napuštenu ludnicu dolaze oni (vajni predstavnici entiteta!) koji dakako ne priznaju da bi postojalo tako nešto kao “ničija zemlja” ili “ničiji ljudi”, te ljudski otpad koji zatiču drže naprosto otpadnicima, tjerajući ih da se opredijele. Kako je ono apsurdno, to “razvrstavanje” ne ide bez batina, koje su opet metafora općeg rata različito opredijeljenih strana, a možda još i više, opredijeljenih i onih koji se opredijeliti nisu htjeli, ili naprosto nisu mogli.
Ludilo, prvenstveno provedeno kao ludilo jezika, u jakoj je metaforičkoj vezi s općim ludilom koje je, upravo kao neka poplava iznutra, potopila cijeli prostor bivše državne zajednice. U komadu je osobito važno to što se prokazano ludilo (ono s dijagnozom), donijeto blagom karikaturom, čini ljudski superiornijim – Damir Šodan ispisao je time jednu blistavu, jezično nadasve inventivnu pohvalu ludosti, u smislu i duhu tako emancipiranog Europejca kao što je nekoć bio Erazmo Rotterdamski.
Slobodan Šnajder
(Obrazloženje žirija povodom dodjele nagrade tekstu Zaštićena zona Damira Šodana na Međunarodnom natječaju u Beču 2000. godine)
Cijeli je svijet jedna zajednička domovina.
Jedan rat raste iz drugoga, a iz jednoga rastu dva.
Erazmo Rotterdamski, QUERELA PACIS
Praizvedba: 15. ožujka 2002.
