Prema drami Smrt trgovačkog putnika (The death of a salesman) Arthura Millera, operi Djevojka sa zapada (La fanciulla del west) Giacoma Puccinija i romanu Zašto smo u Vijetnamu (Why are we in Vietnam?) Normana Mailera, a uz korištenje tekstova Nathaniela Hawthornea, Walta Whitmana, Ezre Pounda, Robinsona Jeffersa i Kosovke Kužat-Spaić
Adaptirao: Branko Brezovec
Metafizika kuhinjskog stola
Ono što se zbiva na sceni odnosi se prema svijetu pojava (kuhinjski realizam filmskog platna) ne kao apstraktni pojam naspram konkretnog predmeta, već kao struktura nadređena i samom simbolu, odnosno jeziku, koji tek naslućuje njezin duboki smisao; otprilike onako kako se muzika u značenju koje joj daje Nietzsche (kao stvar po sebi) odnosi prema slikama stvarnosti.
Stvarnost u ovoj predstavi želi zadobiti pravo na bašlarovsku budućnost jezika, a operativno, prenijeti se u područje duha izvan zakona određenih fizikom nama poznatih prostora.
Dakle, ne igramo na žici psihologijskog lirizma (uostalom, veli Gide: “zovem lirizmom ono stanje čovjeka kad se dade savladati od boga”), ne nastojimo stupiti u prostor općih značenja, Traumdeutunga, jer on više ne funkcionira kao scenski jezik dostatan svijetu u kojem živimo.
Ovdje je na djelu direktna ontologija.
Stol, ono jedino što je na sceni ostalo od kuhinje porodice Loman u kojoj njeni članovi tako istinski troše patnju u već mrtvom svijetu, postao je mitsko mjesto: središte silnica koje prikazuju kako funkcionira princip tragičnosti u postojbini malog čovjeka.
Njihove međusobno ukrštene putanje proizvode melodijske linije koje se isprepliću i razvijaju na kompleksan način jedne fuge, a čini nam se da se mogu beskrajno umnažati.
U provocirajućoj radikalnoj konzervativnoj potrazi za novim tragičkim junakom naše pristigle budućnosti, uznemireni prizori svakodnevice zadobivaju pravo na povišeni govor koji ih prebacuje u sferu duha nemjerljivu uobičajenim kategorijama ljepote (jer je iznad estetskog), ali sumjerljivu strukturi zbilje koja svoju raspadnutu sliku želi sastaviti po principima neke nove harmonije.
Gordana Vnuk
Koprodukcija: Zagrebačko kazalište mladih (Omladinski kulturni centar) i Zagrebačko kazalište lutaka.
Premijera: 14. siječnja 1988.
