Živjet ćemo bolje - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Živjet ćemo bolje

Trajanje: 2 sata
Redatelj: Senka Bulić

Maja Hrgović
Koprodukcija ZKM i Kazalište Hotel Bulić

Što ostane ako skladnom braku oduzmeš tek rođenu bebu, ako staroj ženi koja je proživjela rat i prognaništvo oduzmeš dostojanstvo i zdrav razum, ako ženi koja je čitav život radila za druge oduzmeš obitelj?

Više o predstavi

Tolstojeva rečenica o sretnim i nesretnim obiteljima danas već zvuči kao potpuni klišej, ali povremeno dobro dođe i za njega se uhvatiti. Spisateljica Maja Hrgović, posve suprotno, sve je osim klišeja, klišeja hrvatske književnosti. Obitelj o kojoj piše, a mnogi danas o obiteljima pišu, ne traži odgovore i odgovorne za svoje traume tamo gdje ih traže drugi, niti misli da je po nečemu posebna, zakinuta, nagrižena nekim izvanjskim neprijateljem kojeg barem u literaturi treba raskrinkati i optužiti. Maja Hrgović piše o krivnji i kazni, o da, to je srž egzistencije svih njezinih likova, ali ne zato da bi likove oslobodila i upozorila na njihovu nevinost, a krivnju prebacila na druge ili drugo. Njihova je krivnja duboko utkana u njih, taložena godinama i događajima, oni ne traže oprost, nego kaznu, čak i onu koju si izriču sami, bolnu i do kraja izdržanu, jer se samo tako može nazrijeti eventualan mali i prilično mračan izlaz. Kazna je i to što konačno treba pročeprkati po zajedničkom ormaru, izvući iz njega obiteljske kosture i prihvatiti ih kao svoje, neuništive, čak i kad se taj ormar temeljito prozrači.

 Žene, one su te, jer ipak živimo na Balkanu, koje su se uhvatile detaljna velikog spremanja, očevima, sinovima i muževima ne pristoji držati metlu u ruci. Oni statiraju sa svojim zakinutim djetinjstvima, ratnim traumama i svime što ih je, odgojem i sociologijom, učinilo emotivno zakinutima da doista i budu očevi, sinovi i muževi, oni su, paradoksalno, istodobno gazde i sporedni likovi. Njihova se strast istrošila u ratnim logorima, na bojištu ili jednostavno ispred kuće gdje se ubilo i posljednju činčilu i njezino krzno pretvorilo u konvertibilnu valutu, a s čijom se prodajom istopila i posljednja nit povjerenja i bliskosti koje bi kćeri trebale osjećati za očeve. Obitelj je tradicionalna, patrijarhalna i podređena pravilima jačega, starijega, stoljećima rodno dominantnoga. U takvoj se obitelji kosturi iz ormara izvlače rijetko, ali kad se jednom izvuku ili sami iz njega poispadaju jer vrata jednostavno više ne mogu zadržati toliki teret, nastaje katastrofa, tektonski poremećaj nakon kojeg više nema ni vrata ni ormara. Samo kosturi. Tektonski je poremećaj pogodio tu obitelj, izašla je iz svojih uloga, propituje ih i trpi posljedice. Odnosi su se promijenili, više se ne zna tko je komu tko, ali sve to donosi i nešto dobro – preslagivanje odnosa, analizu i autoanalizu, suočavanje s pozicijom žrtve, pa i pokoju optimističnu mantru koja djeluje ironično, ali za početak dovoljno je i to što postoji. Vraga ćemo živjeti bolje, znamo to dobro, a znaju to i likovi Maje Hrgović, nisu oni nimalo blesavi da bi nasjedali na takve poruke samopomoći, ali to još ne znači da povremeno ne treba izgovoriti ili čuti baš takvu rečenicu i krenuti dalje, u obračun sa sobom koji donosi svaki novi dan.

 Ta nevjerojatna obiteljska galerija likova, njima se sve ionako već dogodilo, jednom prije, i svatko od njih može reći: „Moje je samo da tražim kaznu za sebe, nijedna neće biti dovoljna, ali moje je da je tražim.” Marina se trauma ne može preboljeti, izgubila je dijete (i) vlastitom krivnjom i spremna je zbog toga podnositi posljedice; delirij propala braka, optuživanja okoline, samokažnjavanje i (ipak!) pokušaj iskupljenja. Lorena, njezina sestra, nosi svoje demone prošlosti kao obiteljsko nasljeđe i demone sadašnjosti, koja je za tu obitelj drukčija i neprihvatljiva. Mama koja je u međuvremenu postala Mater pokušava ponovo postati mamom, a svoj otpor iskazuje odlaskom u Italiju, gdje se brine za dementne starce, kao žena gastarbajterica. Baka (ili baba) dodatno je već odavno gorko začinila obiteljske odnose, pa se sad, kao Novakova Madona, prepušta brizi obitelji, zanovijeta i doživljava trenutke lucidnosti u kojima piše roman, sentimentalne ljubavne priče u kakvima sama nikad nije i neće sudjelovati. Ni itko od njezinih. Otac je kopča prema stvarnosti, u čijoj se pozadini ocrtava rat iz kojeg se vratio izgubljen i peteespeičan, premda su njegove kćeri, žalosno ali istinito, njegovo ratno izbivanje doživjele kao rijetki prostor slobode. Obitelj kod Maje Hrgović nije posljednji štit obrane od stvarnosti, nije utočište kojem se vraćamo s vjerom da će nam barem nakratko biti bolje, patrijarhalna kakva jest, mjesto je loših uspomena, prešućenih krivnja, ona je mikrozajednica u kojoj su sve svinjarije izvanjskoga svijeta samo još vidljivije. Kao uzorak na stakalcu pod lećom mikroskopa. Može li se onda unutar nje krenuti ispočetka? Ako su prošlost i sadašnjost obilježene brojnim devijacijama (društvenim, moralnim, emotivnim), mogu li stranci, kakvima su postali, išta riješiti svojim odlascima i dolascima? Mogu li živjeti zajedno, komunicirati makar i na daljinu, zaboraviti sve hladnoće među sobom koje su se događale na samim granicama ili unutar granica obiteljskog nasilja? Mogu li, na kraju krajeva, opsesije postati imitacijom života, prkosi donijeti išta dobro i nadoknaditi izgubljeno vrijeme u kojem se nekomu trebalo biti majkom, ocem, mužem, ženom, kćeri, sinom, snahom ili svekrvom? Može li se prevladati trauma, to je pitanje.

 Likovi Maje Hrgović pokušavaju „učinkovito pospremiti život kao stan za proljetnog čišćenja”, ne možemo reći da se oko toga ne trude, ali jedno je pospremati ako si i zimi relativno redovito čistio, a drugo ako to činiš s gorkim osjećajem da sa svakim potezom gutaš gustu prašinu taloženu godinama koja te tjera na kihanje i plač. Njezini likovi preko zime nisu ništa pospremali i sad je odjednom stiglo proljeće kad se ne može izbjeći generalka. Žene to podnose bolje, stoljećima su naviknule baratati metlama i krpama, odlaze, dolaze, razgovaraju, pokušavaju, preispituju, mijenjaju (se), muškarci odustaju, njihovi odlasci nisu promjene, nego bjegovi. Svi su u tome žrtve dugogodišnje, nataložene prašine, nevini i krivi istodobno. Svijet izvan njihove, moderno je reći disfunkcionalne, obitelji nije ih štedio, kao što nije štedio nikoga od nas, mnoštvo je tu predrasuda i naučenih obrazaca ponašanja, mnoštvo izvanjskih promjena i nesreća, rata i poraća, pogrešnih mjesta rođenja.

 Obitelj je tu mračna komora u kojoj se razvijaju stare fotografije pa odjednom postaju vidljivima sve sjene, posljedice kriva okidanja. Kad ih ugledaš, točno se sjetiš trenutka u kojem je ruka zadrhtala i načinila sjenu, znaš da se to više ne može promijeniti ni izbrisati. Likovi Maje Hrgović naučili su konačno čitati te sjene i u njima prepoznavati oštre slike, onakve kakve su trebale biti. I to je već mnogo, uzbudljivo i tragično, osjetljivo i povremeno duhovito. Oni znaju da je samo zabluda da će(mo) živjeti bolje, zabluda koju ipak treba povremeno izreći. Kao tijekom terapije, pokušavajući da nam bude bolje, jer ako ne pokušamo, nikad nećemo znati da je to samo zabluda.

Premijera: 16. siječnja 2016.

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode