Ponoć - ZKM | Zagrebačko kazalište mladih

Ponoć

Trajanje: 1 sat
Redatelj: Ivan Planinić

Josip Kulundžić
Režija, dramaturgija, adaptacija: Ivan Planinić

Predstava je diplomski projekt Ivana Planinića pod mentorstvom doc. art. Tomislava Pavkovića na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Više o predstavi

Ponoć – groteska u tri čina

Redateljski pristup tom dramskom tekstu, koji je piščevim podnaslovom označen kao groteska, prije svega je oblikovan estetskim tumačenjem grotesknoga. Prihvaćajući tumačenja groteske koja za nju ne pronalaze estetske uzore prije pojave moderniteta i početka suvremena rastakanja logocentrične slike svijeta, groteska i grotesknost promatrani su unutar apsurdističkog i neteleološkog konstrukta u kojem teško izdrživi i gotovo nepremostivi egzistencijalistički rascjep između beskonačnosti uma i konačnosti tijela ipak pronalazi svoj estetski iskaz. Drugim riječima: ako tragično i komično smatramo izrazima Logosa, onda je groteska u dramaturško-redateljskom pristupu uzeta kao izraz Apsurda.
U oblikovanju izvedbenog prostora, proširujući piščeve stilske osobitosti koje taj dramski tekst – kako ustrojem vremena iskaza dramskih likova tako i nemimetičkim tretmanom narativa i metanarativa – nedvojbeno čine avangardnim, zatečena naturalistička dramska slika preoblikovana je u, od zbilje odmaknutu, izvedbenu sliku. Dinamika tog odmaka, koji je kontingentno prisutan i u tretmanu govora, pokreta, rekvizitarija i kostimskih rješenja, ujedno je ustroj odnosa koji razlikuje groteskni estetski izraz od tragičnog i komičnog izraza.
Tradicionalne teleološke kontrapozicije tragičnoga i komičnoga u kojima misaona, pa i izvedbena energija, lapidarno govoreći, dvosmjerno putuju – iz dobroga, lijepoga i smiješnoga u loše, ružno i tužno – u grotesknom estetskom računu trguju s vidljivim viškom ili manjkom, a često ih prepoznajemo kao pojmovna sučeljavanja: smiješno vs. strašno, uzvišeno vs. ružno ili, kako je zabilježeno i u Kulundžićevoj kazališnoj poetici, strast vs. smrt.

Ivan Planinić

JOSIP KULUNDŽIĆ
Josip Kulundžić (1899–1970), čovjek fascinantne kazališne biografije, student režije i dramaturgije iz Berlina, Dresdena, Pariza i Praga, pomoćnik dramaturga i ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a sredinom 1920-ih, jedan od pokretača studija kazališne režije i dramaturgije te dugogodišnji profesor na beogradskoj Akademiji za pozorište, autor jednog od prvih teorijskih napisa o kazališnoj režiji u nas, osebujna kazališna osobnost, ujedno je autor nekoliko važnih dramskih i proznih tekstova, od kojih je Ponoć najistaknutiji. Taj tekst, nastao 1921., u sebi originalno spaja modernističke tendencije hrvatske književnosti prvih dekada 20. stoljeća s ekspresionističkim stilskim odrednicama, tada dominantnima u srednjoeuropskom kazališnom krugu. Ekspresionistički novum kojim Kulundžić progovara u svojim tekstovima ponešto je drugačiji od onog iz Krležinih Legendi koje nastaju tek koju godinu prije. Naime, za razliku od titanskih likova koji kroče Krležinim scenskim svjetovima, Kulundžić svoje dramske osobe postavlja u realistički prosede u koji nadiru elementi metafizike i jedne drugačije kazališne atmosfere, ugođaja koji je onkraj realizma. Prodor metafizike postaje poligon s pomoću kojega Kulundžić problematizira etička pitanja u suvremenome društvu, uz najavu dolaska mitskog ekspresionističkog novog čovjeka, sjecišta novih etičkih, moralnih, ideoloških i društvenih silnica. Po tim je elementima Kulundžić u glavnoj struji tada najaktualnijih europskih kazališnih i dramskih tendencija, i savršeno se uklapa u Barčevu tezu o veličini malenih.

Tomislav Pavković

 

Originalan pogled na svijet i kazalište

Kada se govori o stvaralaštvu dramskog pisca, teoretičara drame, kazališnog i opernog redatelja te kazališnog pedagoga Josipa Kulundžića, najprije se suočavamo s činjenicom da o njegovu djelu nije pisano mnogo, pogotovo ako se ima na umu bogatstvo i raznolikost njegova dramskog opusa. S druge strane, i u ne tako čestim slučajevima kada se njegovu radu posvećivala pozornost, može se postaviti pitanje koliko su njegova htijenja bila ispravno shvaćena, kao i jesu li rezultati njegova rada bili procjenjivani u skladu s mjerilima na koja je upućivao svojim dramskim djelima i teorijskim člancima.
Kulundžić je proveo pedeset godina neumorno radeći u kazalištu, za kazalište ili u vezi s kazalištem. Tijekom tog impresivnog stvaralačkog vijeka doživljavao je, kao i njegova djela, zaslužene uspone i priznanja, kao i nezaslužene padove i osude. Pred neizbježnim hodom novih stremljenja u kazalištu – nečega što je kao pisac, redatelj i pedagog i sam stvarao – relativno brzo počeo je, zajedno sa svojim opusom, tonuti u nezaslužen zaborav, remećen uglavnom kurtoaznim prisjećanjima u povodu obljetnica ili povremenim spominjanjem u vezi s drugim stvarateljima. Jedno od nastojanja svakog susreta s njegovim djelom jest zapitati se o razlozima zašto smatramo da je taj zaborav ne samo nezaslužen nego i nepravedan.
Činjenica je da je njegov opus izniman primjer postojana stremljenja k otkrivanju i primjenjivanju izražajnih sredstava primjerenih kazalištu, koja potječu iz kazališta i koja, i u slučajevima kada postoji osnova da se određeno djelo razmatra i kao prozno i kao dramsko, svojom strukturom (bila ona nazvana novinskim izvještajem ili dramskom novelom) ipak pripadaju kazališnom izrazu. Njegovi teorijski tekstovi objavljivani u kulturnoj periodici i intervjui dani dnevnom tisku svjedoče o osmišljenu i kompetentnu pristupu problematici kazališta i poetici drame.
    Erudicija, poznavanje kazališne povijesti i parakazališnih oblika, i svijest o suvremenoj europskoj kazališnoj praksi, pomogli su da Kulundžić veoma rano postane jednim od istaknutih predstavnika ekspresionizma na kazališnoj sceni. Upravo kao mladi pisac koji dramama i pripovijetkama pokušava povezati tadašnju domaću kulturnu javnost s glavnim smjerovima (ponajprije u području teatra) u Europi, Kulundžić dobiva iznimno prestižna priznanja – dvije Demetrove nagrade, 1921. za Ponoć i 1926. za Škorpiona. Uspjesi postignuti ekspresionističkim izrazom nisu ga omeli u težnji da svakim svojim sljedećim dramskim djelom traži i pronalazi odgovarajuće izraze za teme i ideje koje su mu zaokupljale pozornost.
Kulundžićeve rane drame stilski su i tematski veoma raznolike. U njima se, uz očigledne razlike kako u prosedeu tako i u kvaliteti, pa i u sudbini koja ih je u prijmu kritike i publike snalazila, mogu opaziti ne samo neskriveni utjecaji drugih umjetničkih smjerova ili autora iz epohe nego i prepoznatljiv, originalan pogled na svijet i kazalište kao umjetničku izražajnu formu. Može se reći da se u svome stvaralaštvu Kulundžić nalazio u glavnim strujama svoga doba, onim koje su pobuđivale najveću pozornost i zanimanje, ali i da se pritom kretao drugim tijekovima, katkad veoma svjesno izabirući suprotan smjer.
Vrhunski profesionalac, školovan za kazališnog redatelja u njemačkim školama, propagator ekspresionizma i djela Luigija Pirandella, autora koji je na njega utjecao ponajviše posluživši kao svojevrstan poligon za stvaranje antipirandelizma, potom socijalno angažiranih komada, da bi karijeru okončao majstorskim raskošnim dramama u duhu nordijske dramaturgije 19. stoljeća, Kulundžić uvijek izaziva gledatelja da bude više od pukog promatrača, a nigdje toliko koliko u svome prvom mladenačkom remek-djelu Ponoć.

Boško Milin

Predstava nije na oglašenom rasporedu.
Povratak na zekaem.hr

Web razvoj: Darcode